Srpski pjesnik Branko Miljković, tragični liričar snažnog intelektualnog pogleda na svijet, rođen je na današnji dan 1934. godine.

Miljković je, navode književni kritičari, bio opsjednut dramom postojanja i njenim filozofskim aspektom.

Počeo je da piše kao srednjoškolac i već 1957. objavio je prvu zbirku pjesama "Uzalud je budim".

Nadahnuto je prevodio moderne ruske i francuske pjesnike.

Njegova najpoznatija djela su zbirke pjesama: "Poreklo nade", "Vatra i ništa", "Krv koja svetli", "Pesme", "Smrću protiv smrti"...

Rođeni Nišlija bio je jedan od najpoznatijih srpskih i jugoslovenskih pjesnika druge polovine 20. vijeka, i uz to esejista i prevodilac.

Miljković pripada drugoj poslijeratnoj generaciji pjesnika, koji su krenuli putem moderne poezije.

Ušao je u pjesničku orbitu objavljivanjem petnaest pjesama u časopisu "Delo" 1955. godine, koji je predvodio struju avangardnih srpskih pjesnika u ondašnjem književnom životu.

Prva pjesnička knjiga "Uzalud je budim" dočekana je afirmativnim kritikama i bila je književno osvježenje.

Miljković je bio neosimbolista. Prema sopstvenom priznanju, pokušavao je da izmiri simbolističku i nadrealističku poetiku.

Godine 1959, sa Blažom Šćepanovićem objavljuje knjigu rodoljubive poezije "Smrću protiv smrti". Dvije zbirke pjesama objavljuje 1960. godine: "Poreklo nade" i "Vatra i ništa".

Te godine nastanjuje se u Zagrebu i radi kao urednik na radiju.

Sticaj mnogih okolnosti učinio je da Branko Miljković doživi duboko razočarenje. Piše "Pesmu za moj 27. rođendan" (Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme/Ko loše živi zar može jasno zapevati!).

A onda dopisom listu "Dugi", datiranim 27. januara 1961, odriče se svoje poezije i žali što ne može vratiti Oktobarsku nagradu Beograda, čiji je bio najmlađi dobitnik za knjigu "Vatra i ništa".

U noći između 11. i 12. februara 1961. godine nađen je obješen u šumi na zagrebačkoj periferiji. Riječ je bila o samoubistvu.