- Na Srbe su vršili pritisak da se sele i Bošnjaci i Srbi, istaknute političke i medijske ličnosti. U svijesti Srba Sarajeva postojao je i veliki strah od reintegracije, života sa onima sa kojima ste do juče ratovali - kaže Dušan Šehovac u intervjuu za Mondo.

Dušan Šehovac bi se mogao nazvati netipičnim Sarajlijom i za ovo i za "ono" vrijeme. Bio je predsjednik "Srpske opštine Ilidža" i sve vrijeme živi u mjestu poznatom po izvoru Bosne, na teritoriji današnjeg Kantona Sarajevo gdje je predsjednik Biroa za ljudska prava Demokratske inicijative sarajevskih Srba i udruženja "Istina i pravda".

Za sebe kaže da je borac za mir i razumijevanje, "nepotkupljivi svjedok teškog vremena" a temama, o kojima čitate u ovom tekstu, Šehovac se bavi već decenijama u analizama, kolumnama i dokumentarnim filmovima.

Rat je proveo na Ilidži kao humanitarni radnik i pripadnik Vojske Republike Srpske i ovo poznato sarajevsko naselje nije napustio tokom egzodusa više desetina hiljada Srba nakon Dejtonskog sporazuma.

Pomenuti egzodus - kao i sve što se događalo u gradu na Miljacki - tema je različitih interpretacija sa dvije strane entitetske granice. Sada je na toj granici, između Sarajeva i Istočnog Sarajeva postavljena tabla na kojoj piše da ulazite u grad u kojem živi "156.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo".

Ovo je žestoko zasmetalo gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić i ne samo njoj, pa je uslijedila serija tekstova u sarajevskim medijima kako "Srbi nisu protjerani" već su sami otišli, odnosno, nagovorili su ih političari.

Šta mislite o spornoj tabli koja je postavljena u Istočnom Sarajevu i po čemu je ona sporna?

Zanimljivo, poruke (kritike) stižu od onih koji desetljećima hiljadama puta svijetu serviraju i danas ponavljaju laži o ratu, koje su za neobaviještene postale istine. Na ulazima u Grad Sarajevo stoji tabla „Sarajevo - 1.425 dana pod opsadom“, na osnovu njihovog lažog stava da je rat u Sarajevu trajao do 28. januara 1996. godine što nije tačno jer se rat završio Mirovnim ugovorom u Dejtonu 25. novembra 1995. godine.

Bošnjaci se javno zalažu za istinu i pravdu, a iznose lažne podatke o 14.500 ubijenih građaninu Sarajeva, o 1.601 ubijenom detetu, o 50.000 ranjenih, o 328 granata koje su padale na grad dnevno, o 3.777 rekordu za jedan dan.

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić i drugi Srbi pokušavaju otvoriti dijalog sa Bošnjacima, razgovor o ovim temama, oni bježe od toga i koriste svaku prliku da Srbe prikažu lošim momcima a sebe predstave kao jedinu žrtvu rata. Ne žele učestvovati iskreno i odgovorno u utvrđivanju istine o ratu u Sarajevu, koja bi bila osnova za pravdu i pomirenje.

Pošto sarajevsko, politički i naconalistički obojeno javno mnjenje, ne koristi istine već se služi lažima, pokazalo se da nije produktivno i korisno govoriti istine o Sarajevu zasnovane na činjenicama. Za mene ova srpska tabla sa sadržajem jeste najbolji, nakorisniji, provokativni duhoviti odgovor na bošnjačke laži o Sarajevu.

Poznato je da imate nešto drugačije stavove o ratnim događajima u Sarajevu i na sarajevskom ratištu. Vi često pišete da grad nije bio pod opsadom na onaj način na koji se tvrdi da jeste, već da je bio podijeljen i u dva opsadna prstena. Šta to znači?

Agresivna, kupljena, dobro plačena propaganda o ratnom Sarajevu ponudila je svijetu priču o opkoljenom Sarajevu, putem mape opkoljenog Sarajeva, koja je osvojila svijet. Ta mapa pokazuje 3%, opkoljenog Grada Sarajeva od Baščaršije do Nedžarića koji su bili pod kontrolom tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine, i to područje je unutar unutrašnjeg prstena opsade, a drugi dio Grada Sarajeva, dijelovi Ilijaša, Hadžića i Trnova oko 27% bili su van drugog opsadnog prstena.

Vojska Republike Srpske kontrolisala je 70% Grada Sarajeva koji se nalazio između dva opsadna prstena, užeg i šireg koji je išao sa sjevera od Olova, a završavao na istoku prema Žepi i Srebrenici.

Aktivni i odgovorni svjedok sam tog vremena, svjedočim i imam agumente, činjenice da je u aprilu, martu 1992. godine Grad Sarajevo bio je podjeljen grad na srpske i bošnjačke enklave. U maju je došlo do obostrane blokade drugih, da bi na kraju rata imali opkoljene i opsjednute dijelove Grada Sarajeva. Da budem jesan: i bošnjački i srpski dijelovi Grada Sarajeva u ratu su bili opkoljeni/opsjednuti, ali tome je prethodio proces podjele Grada Sarajeva i blokiranje drugih, drugačijih.

Postoje razlitiče tvrdnje o masovnom odlasku Srba i Sarajeva nakon Dejtona. Jedna je da su protjerani, a druga je da su dobrovoljno napustili Sarajevo. Šta je bliže istini i da li je tačno i jedno i drugo?

Najviše se priča o egzodusu Srba iz Sarajeva, koji se odvijao od janura do marta 1996. godine, kad je Grad Sarajevo napustilo kombinacijom prisile, pritisaka i slobodne volje oko 70.000 Srba. Na Srbe su vršili pritisak da se sele i Bošnjaci i Srbi, istaknute političke i medijske ličnosti. U svijesti Srba Sarajeva postojao je i veliki strah od reintegracije, života sa onima sa kojima ste do juče ratovali, a postojao je i strah jer su izgubili sve svoje ratne institucije na koje su se oslanjali. U isključivo bošnjačke institucije nisu vjerovali, a međunarodna zajednica bile je neuvjerljiva u svojoj priči o zajedničkom multietničkom, multukulturnom i vjerskom životu u Sarajevu. U tom prostoru i vremenu bande svih vrsta, lešinari rata sijali su mržnju, pljačkali i jeftino dolazili do bogastva.

Danas od u Kantonu Sarajevo ima oko 8.000 a u Gradu Istočnom Sarajevu oko 27.000 predratnih Srba. Znači, istina je da je predratni Grad Sarajevo ostao bez oko 130.000 Srba koji su ga trajno napustili i što je najtužnije, niko od jih se ne vraća, što je jedinstven primjer u modernom svijetu. Da razumijete cjelinu problema: navodim da je u toj 1992. godini na teritoriji nepodijeljenog predratnog Grada Sarajeva živjelo oko 175.000 Srba, a da je oko 10.000 njih umrlo, ubijeno, poginulo ili nestalo.

Da li je Sarajevo danas onakvo kakvim ga opisuje rukovodstvo tog grada i kako biste opisali poslijeratno Sarajevo?

Rođen sam u Gradu Sarajevu, cijeli život sam proveo u njemu, doživio dosta lijepih stvari i malo ružnih ali danas Grad Sarajevo nije primjer, nije stvarno glavni grad Bosne i Hercegovine, jer ga takvim ne vide predstavnici Srba i Hrvata. Sve prednosti i ljepote koje su ga krasile, koje su ga prikazivale kao civilizacijski, multietnički, multikulturni i multivjerski grad, svedene su na minimum.

Bošnjačka politička elita 1996. godine, da bi kompenzirala svoje neuspjehe u ratu, željela je i trebala nešto što bi prikazali svom narodu i ekspolatisali kao pobjedu, a to je da njima dodijeljen Grad Sarajevo.

Ali tu ima jedna kvaka, porazna kvaka, jer dobivši i ljubomorni čuvajući Grad Sarajevo ekskluzivno za sebe, izgubili su mogućnost da reintegrišu Bosnu i Hercegovinu u državu dva entiteta i tri konstituivna naroda i tako su dali argumente onima koji tvrde da je Bosna i Hercegovina nemoguća država.

Piše: Željko Svitlica