Srbi u logoru Silos-Hadžići, robijali više godina, nego što će robijati zajedno svi Srbi koji su pravosnažno osuđeni za ratne zločine nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima u svim srpskim logorima tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini, iako nisu ubili nijednog Bošnjaka!

Sjedim u sudnici 4. Suda Bosne i Hercegovine,  slušam i razmišljam o završnim riječima tužiteljice povodom ratnih zločina za koje se sudi Bošnjacima koji su počinjeni u Logoru Silos, grad Sarajevo, opština Hadžići, mjesna zajednica Tarčin.

Sjećam se!

Ejup Ganić, akademik, stručnjak za hemiju i mašinstvo, inžinjer hemije i doktor mašinstva, postao je i stručnjak za ratno i humanitarno pravo, migracije stanovništva, politički analitičar. On tvrdi da  “U Sarajevu nije bilo logora jer smo poštovali zakone i propise i trudili se da u ničemu ne ličimo ili oponašamo agresore. Multietničko Predsjedništvo BiH trudilo se da zatvori (a ne logori, kako ih velikosrpska propaganda želi preimenovati) koji su postojali na teritoriji pod kontrolom ABiH funkcionišu u skladu sa zakonskom regulativom. Pritom svi zapaženi propusti su sankcionisani, a učinjene greške ne zastarijevaju.” (Ovo je citat iz izlaganja akademika Ejupa Ganića na Međunarodnoj konferenciji o opsadi Sarajeva koja je održana 29. februara 2012. u Sarajevu).

Razumijem ga zašto je postao politički analitičar!

Razumijem potrebu bošnjačkih ratnih političkih i vojnih kadrova da na svoj način, svjesni svoje političke i vojne odgovornosti, kao politički analitičari tumače događaje iz rata, i on ovo govori svjestan da “učinjene greške ne zastarjevaju”.

Zna on, a i drugi učesnici ove konferencije da je na Sudu Bosne i Hercegovine, Odjel za ratne zločine podignuta optužnica protiv Đelilovića i dr. S1 1K, 007914 12 Kri, poznat kao Silos-Hadžići, ratni logor za Srbe, i da je u toku suđenje (2012. godine, a ovih dana septembar 2013. optužba je počela iznositi završnu riječ optužbe), zbog osnovane sumnje da su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv zarobljenika, kao dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Znaju oni zašto treba prikazati i predstaviti ovaj objekat i njegov sadržaj kao ratni logor, a ne priznati  istinu da je to bio logor za Srbe civile, najveći državni koncetracioni logor za Srbe pod kontrolom civilne i vojne vlasti BiH, od dječaka, preko vojno sposobnih muškaraca i žena, do deda i baka. Ne može biti ratni logor jer od oko 700 logoraša samo 10% , njih 70 su bili vojnici Vojske Republike Srpske, zarobljeni tokom ratnih operacija na Treskavici i Vozući, oko 35 ili u kasarnama Krupa i Žunovnica na početku rata, desetak mladih vojnika JNA, podoficira i civilnih lica na službi u JNA koji su bili zatečeni na služenju vojnog roka i petnaestak rezervista.

Shvatam da je Silos-Tarčin:

• najveći državni koncentarcioni logor za koji su cijeli rat znali i Međunarodni crveni krst, Predsjedništvo BiH i Vlada BiH. Više puta skrenuta im je pažnja na nehumane uslove života i loše postupanje prema logorašima. Istina je da su razmatrali i donosili odluke da se stanje popravi. Ali odluke im očito nisu realizovane, s obzirom da se stanje nije popravljalo, a logor je zatvoren raspušten, tek u miru, 27. januara 1996. godine. Postoje dokazi da je Alija Izetbegović u toku rata bio u logoru Silos-Tarčin. Desetak puta je sletio i na heliodrom koji su izgradili logoraši, na platou ispred logora. Alija je polomio nogu u Silosu-Tarčin, ne stvarni Alija već turski glumac koji ga glumi u turskoj sapunici o Aliji, 2017. godine. Naravno, da je i Ejup Ganić, kao član predsjedništva znao dovoljno o logoru.
• najveći državni koncentracioni logor za Srbe pod kontrolom civilne i vojne vlasti BiH, formiran je 12. maja 1992. godine i posljednji robijaši iz njega su izašli na slobodu 27. januara 1996. godine, najveći i najduži , zatočenja u njemu su trajala 1357. dana, isto toliko koliko je trajala i “opsada” Sarajeva, u stvari opsada podjeljenog Sarajeva.
• ovaj podatak dobija na značaju kad se zna da su gotovo svi logori, svih strana, u BiH, na osnovu zahtjeva Međunarodnog crvenog krsta, raspušteni krajem 1992. godine.
• zatočenici Srbi u njemu su boravili od jednog do 1357.dana. Kada se saberu godine svih zatočenika, njih oko 600 dobije se zastrašujući broj, od oko 500 godina robijanja u logoru, uglavnom bez valjane optužbe, bez provedene kvalitetne i poštene istrage, bez fer suđenja, bez pravovaljane i pravosnažne i izvršne presude. To je više godina robije od godina robije koje su dobili svi Srbi osuđeni za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, koji su počinjeni u logorima pod kontrolom civilne i vojne vlasti Republike Srpske.
• tokom građanskog rata više puta je dogovorena razmjena zarobljenika, logoraša svi za sve, i one su se u večini slučajeva i odigrale, ali su svaki put bili izuzeta večina logoraša iz logora Silos-Tarčin. Oni su Bošnjacima služili godinama kao radna snaga u radnim vodovima širom sarajevskog ratišta, kao predmet razmjene za poginule ili žive Bošnjake, i kao dobar ratni biznis, poznata je istinita priča o razmjeni mladog vojnika JNA za tri nova golfa.
• i kad su “glumili” pravnu državu, kad je u logor došao sudija iz Zenice, koji je osudio petanestak logoraša na godinu, dvije zatvora, oni su i to pretvorili u karikaturu ljudskih prava, jer kad su logoraši odslužili godinu, dvije zatvora u istom logoru Silos-Tarčin, umjesto da ih puste na slobodu, oni su ih i dalje držali u državnom koncentracionom logoru, pravdajući se da ih nemaju gdje pustiti.
• Iako su po međunarodnim konvencijama, onog trena kad je BiH, postala priznata i suverena država, Srbi trebali biti prihvačeni kao ravnopravni građani, oni su od strane Bošnjaka, koji su to pravdavali raznim optužbama, oružana pobuna, saradnja sa neprijateljem, zatvoreni samo zbog svog nacinalnog, vjerskog i političkog ubjeđenja.
• Srbi i Srpkinje privedeni u logor zbog optužbi da učestvuju u oružanoj pobuni protiv vlasti BiH i da sarađuju sa neprijateljem, večinom imenovan kao pobunjeni četnici, bili su na informativnim razgovorima i krivičnim istragama, koje su trajale danima i godinama, čekali su godinama suđenje koje 95% njih nije ni dočekalo, sve ovo je dokaz kršenja tada važečih zakona Bosne I Hercegovine.
• slušajući svjedočenja na suđenju, čitajući informacije o logoru i knjige koje su napisalo logoraši, Slavko Jovičić-Slavuj, Milo Bratić, Đorđo Šuvajlo i Radoslav Bratić-Gaga, došao sam do zaključka da su Srbi i Srpkinje,logoraši najvećeg državnog koncentracionog logora pod kontrolom civilne i vojne vlasti Bosne i Hercegovine, Silos-Tarčin, bili žrtve, koji su doživjeli i preživjeli,( osim onih 25 logoraša koji su život izgubili na “turističkim obilascima” sarajevskih ratnih linija, ili kao posljedica fizičkog zlostavljanja, prebijanje i mučenja glađu,) sve moguće i poznate oblika zlostavljanja, ljudskog tijela i duha.
• zgrada silosa nije ispunjavala ni minum uslova za kraći ili duži boravak ljudi.

 Nadam se da će pravda pobijediti i pokazati da i akademici lažu.

Zbog svega ovoga što se dešavalo u najvećem državnom koncentracionom logoru za Srbe, Silos-Hadžići koji je držala Bošnjačka lokalna civilna i vojna vlast ratnih Hadžića, koje je opisano u raznim dokumentima, i večinom predstavljeno tokom suđenja na Sudu Bosne i Hercegovine, odjel za ratne zločine, mislim da će to biti dovoljno da se dokažu ratni zločini protiv civilnog stanovništva i zločini protiv ratnih zarobljenika i da će biti donijeta pravomoćna i izvršna presuda, koja će pokazati i dokazati da akademik Ejup Ganić i drugi Bošnjački politički analitičari, naučnici, novinari nisu u pravu kad izjavljuju da “U Sarajevu nije bilo logora jer smo poštovali zakone i propise i trudili se da u ničemu ne ličimo ili oponašamo agresore.”