Pred izazovima koje mi život priredi, obično volim da se našalim, pa kažem: "Jesmo li slobodni ili samo likovi u već ispričanoj priči?", referišući se tako na okolnosti koje bi obični smrtnik saopštio kao sudbinski predodređen put.

Isto pitanje bismo mogli postaviti i kao osnovu za istraživanje slobode govora kojoj smo se, čini mi se, poslije komunističke cenzure, obradovali do mjere da često ni ne znamo gdje su granice, ako uopšte, što bi filozofi rekli, granice slobodi uopšte postoje.

Prema članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine, svako ima pravo na slobodu izražavanja koja uključuje sloboduposjedovanja sopstvenog mišljenja te primanja i saopštavanja informacija, ali u isto vrijeme ova zagarantovana sloboda može se podvrgnuti formalnostima, ograničenjima i kaznama propisanim zakonom neophodnim za održavanje demokratskog društva, teritorijalnog integriteta, zaštite ugleda i prava drugih i sprječavanja nereda ili kriminala.

Zbunjujuće, zar ne? Imamo li slobodu da govorimo šta mislimo ili ne? Gdje je linija razgraničenja poslije koje više nismo slobodni, iako jesmo?

Naivni ljudi našeg doba, nevješti u demokratiji jer ili su odrastali u komunističkim, socijalističkim principima, naravno ovdje se otvara tema jesmo li živjeli komunizam, socijalizam ili ništa od toga, ali to ćemo ostaviti za drugi put, ili su vaspitavani od strane onih koji su najljepše godine svog života proveli u Titovom dobu, slobodom da govore ono što misle, ja ću reći nesvjesno jer volim ljude finaltropski posmatrati, često zakorače u zonu u kojoj nikome nije prijatno, ni onima koji se osjećaju uvrijeđeno nečijom ”slobodom govora”, ni onima koje optužuju za zaboga ”govor mržnje” jer otkud nekome pravo da povredu tuđih prava pravda govorom mržnje?

S druge strane medalje, koji su to dokazi da nego nekoga mrzi ako govori ono što misli?Jesmo li uopšte slobodni da govorimo? ”Naša prava su povrijeđena, ovo je demokratija!”, uskliknuli bi sada borci za socijalnu pravdu držeći barem jedan transparent veći od dvojice koji ga nose…

Prema Preporuci ministarskog odbora Savjeta Evrope iz 1997. godine govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja u kojima se šire, potiču ili opravdavaju svi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji i diskriminaciji, što bi značilo da smo slobodni da govorimo sve dok ne diskriminišemo ili vrijeđamo druge, ali kako da znamo da li će se neko uvrijediti jer smo rekli ”ovo” ili ”ono?”

Koja je definicija za ”razlozi za osjećati se uvrijeđenim?”

Kao istoričar koji svoj poziv živi svim svojim srcem, do mjere da mi nikada nije dovoljno diskusije o prošlosti, u odbranu naivnom čovjeku koji zbunjeno traga za pravim putem u haosu demokratije koju smo prihvatili bez priručnika za upotrebu, ja obično kažem da mi zapravo u svojoj podsvijesti, pod utiskom vaspitanja, ni ne živimo demokratiju, samo što to niko nije javno rekao, zbog toga, kako bismo bili u korak sa ”globalizacijom demokratičnosti” u svijetu, ovaj tekst je moj skromni doprinos razumijevanju razlike između slobode govora i govora mržnje.

Mislim da ćemo najsrećnije živjeti ukoliko prihvatimo da je primjereno iznositi ono što mislimo, ali na način koji ne vrijeđa, omalovažava niti diskriminiše druge. Rekla bih da je to sva filozofija brojnih naučnih radova napisanih na temu medijske pismenosti, ljudskih prava i drugih zaboga ozbiljnih disciplina koje se bave ovim problemom od velikog društvenog značaja.

Zamislite, pozivamo se na pravila demokratije da bismo nekoga usmjerili da se ponaša u skladu sa principima lijepog kućnog vaspitanja i ne samo to nego i pišemo naučne radove na tu temu. Andrić je bio u pravu.

”Gdje prestaje logika, počinje Bosna” još uvijek je primjenjivo na naš eufemistično govoreći neobični mentalitet…

Kako god i koliko god „nelogičnog“ živjeli danas smatram da je za razumijevanje ovih pojmova neophodno da definišemo obrasce i vrste govora mržnje kako bismo ih lakše prepoznali što je neophodno da bismo znali šta nakon što ih prepoznamo.

Postoje različiti obrasci govora mržnje:

-          stereotipi i predrasude

-          teorije zavjere

-          generalizacija

-          izjednačavanje

-          svjesno širenje lažnih vijesti

-          ponižavajući diskursi i retorika obezvrjeđivanja.

Dakle, svaki put kada pomislite da neko ko sluša rok muziku vrlo vjerovatno u svakodnevnom životu ima i društveno-neprihvatljivo ponašanje, ako pomislite da to kažete javno, na ivici ste da upotrebljavate govor mržnje, što će reći: "Oprezno sa svojim mislima jer kao što nije prijatno biti uvrijeđen od strane drugih, tako nije prijatno ni vrijeđati druge".

Prema literaturi koju sam konsultovala za potrebe ovog teksta, postoje različite vrste govora mržnje:

-          rasizam i nacionalizam

-          antisemitizam i islamofobija

-          seksizam

-          govor mržnje uperen protiv aktivista

-          govor mržnje protiv osoba sa poteškoćama u razvoju

-          govor mržnje protiv Roma

-          govor mržnje utemeljen na različitim pogledima na svijet ili različitim nacionalnim, religijskim ili klasnim pripadnostima.

U redu je, dakle, poštovati svoje, imati mišljenje o drugačijem, ali budite vrlo oprezni pri iznošenju stavova jer sve su ovo kategorije pod koje se može ubrajati govor mržnje iako ni nemamo namjeru da ga koristimo niti smo svjesni da ga koristimo. 

Mogla bih, vjerujte mi, na ovu temu napisati još desetine i stotine redova teksta, ali umjesto toga, ostaviću vam tek toliko da vas zaintrigiram da krenete na put potage za sopstvenom definicijom slobode ne samo govora nego i bilo koje druge, vaše sopstvene definicije koja bi vam mogla koristiti u polju na kojem ste aktivni u društvu, a ja sve što mogu na kraju ovog skromnog zapažanjaje dakažem da sam sasvim sigurna da bi Štulić na sve ovo rekao: ”Sloboda je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi...” i skromno, u skladu sa mojim naivnim godinama izrazim nadu da ćemo jednog dana živjeti savršenstvo novog početka o kojem pjeva u pjesmi ”Tanka crna linija” jer: Džoni je legendaran, ovo gdje živimo može mnogo bolje, a ja, budući da sam sigurna da time ne vrijeđam ikoga niti imam namjeru ka tome,  imam potpunu slobodu govora da to iznesem javno. Odnosno možda i nemam, ako mi se neko sada osjeti diskriminisanim zbog ovog teksta…

Najbolje će biti da već sada odem u miru! Dame i gospodo: veseli pozdravčić!

Piše: Dragana Vučković