Svaki dobronamjeran razgovor o prošlosti je dobar i oslobađajući. Nemoguće je razumjeti sadašnjost, ako ne poznajemo prošlost, a o budućnosti je onda besmisleno i razgovarati. Tek kada počistimo živote i izliječimo rane možemo krenuti dalje. Zatrpavanjem i negiranjem traume ostajemo u vrtlogu, u viru koji vuče na dno.

Ovim riječima priču za “Glas Srpske” započela je glumica Ljiljana Čekić, govoreći o dokumentarnoj drami “K`o kamen - Velenka Brstinova i kćer joj Dragana” Dragane Mandrapa, čija premijera je  održana sinoć u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Objasnila je da su u predstavi ispričane dvije životne priče, od čega je jedna majke Velenke, koja je danas u devetoj deceniji života, a druga je priča kćerke Dragane, žene u zrelim godinama.

- S obzirom na to da su u pitanju autentična kazivanja o njihovim životima, žanr predstave smo odredili kao dokumentarnu dramu. Ništa u ovoj predstavi nije izmišljeno, sve je doživljeno i preživljeno. To su lične istorije dvije osobe koje su u životu nailazile na brojne probleme, ali su uspijevale da ostanu uspravne i onda kada je izgledalo da nema kraja njihovim nesrećama - rekla je Čekićeva.

Predstava, kako kaže, govori o snazi žene, ovdašnje žene, kojoj je život bio sve, samo ne lak.

- Iako su u pitanju Hercegovka i Sarajka, predstava je u potpunoj korelaciji i sa ženama iz drugih krajeva ove namučene zemlje - kazala je Čekićeva. Pojasnila je da tumači obje žene, i majku i kćerku, Velenku i Draganu, a Dragana je, kako kaže, žena njenih godina, sličnog odrastanja, gotovo istih ideala, ali različite sudbine.

- Njena je priča mnogo teža, iako ona svoj životni teret nosi sa osmijehom i upravo je u tome snaga te žene, ali i umjetnički izazov za mene. Pomalo strepim kako će izgledati kada prava Dragana bude gledala moju “pozorišnu” Draganu - rekla je Čekićeva.

Majka Velenka je, kako ističe, žena iz prošlih vremena, žena koja je davno završila sa ovozemaljskim željama.

- Ona već duže vrijeme živi samo sa jednim ciljem i potrebom da ispriča kada je, ko i kako stradao od zločinačke ruke. Nadam se da će i ona biti u prilici da pogleda svoju scensku verziju - kazala je Čekićeva.

Čekićeva kaže da je na pripremi ovog komada radila više od tri mjeseca.

- Tekst sam dobila prije godinu i po dana, ali nisam bila sigurna da li ga mogu uraditi, da li mogu emotivno izdržati teret ovakvih priča. Počinjala sam i vraćala mu se. Onda sam početkom jula odlučila da ozbiljno pristupim procesu stvaranja predstave. Radila sam samo noću, jer me jako iscrpljivalo - rekla je Čekićeva.

Nakon mjesec i po dana “ilegalnog” rada za koji niko van njene kuće nije znao, Čekićeva je počela da razgovara sa drugim ljudima o ovom projektu.

- Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta” Banjaluka je bilo zainteresovano da mi bude producent, što je bio znak da sam na dobrom putu, jer kulturno društvo koje postoji 120 godina ne bi stalo iza projekta koji nema određenu težinu i značaj. Kasnije sam dobila podršku moje kuće, Narodnog pozorišta Republike Srpske, bez čije pomoći ne bih mogla da uradim ovu predstavu. I eto, nakon tri i po mjeseca kompletan proces nastanka predstave je završen - kazala je Čekićeva.

Čekićeva kaže da je vidjela da se u medijima pojavila informacija da je “K'o kamen” predstava o stradanjima hercegovačkih Srba.

- To je samo jedno od stradanja kroz koje su prošle moje junakinje, tačnije Velenka. Dragana je rođena decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Njene tragedije su u vezi sa Odbrambeno-otadžbinskim ratom - rekla je Čekićeva.

Istakla je da se Velenkina sudbina jednim dijelom poklapa sa životom njenog oca.

- Ta strašna rečenica: “Sliku njenu nisam imala, a zapamtila je nisam” u muškoj verziji je životna trauma moga oca. Trauma djeteta koje je odraslo po domovima ratne siročadi - rekla je Čekićeva.

Objasnila je da se u predstavi nisu puno bavili istoriografijom, u fokusu su bile lične istorije i sjećanja.

- Važno je govoriti o svim traumama. Ne postoje manje važne i više važne traume. Potiskivanjem dolazi do frustracija, koje često kulminiraju emocionalnim eksplozijama. Zato je potrebno govoriti, očistiti se od muke i nesreće da bismo lakše nastavili da živimo budućnost - rekla je Čekićeva.

Na pitanje za koju uzrasnu dob je predviđena predstava Čekićeva ističe da ne postoji precizno starosno ograničenje. Važno je, kako kaže, da gledalac ima određenu životnu zrelost i koncentraciju, da 55 minuta gleda i sluša dvije životne priče u kojoj jedna drugoj ishodi, odnosno jedna iz druge proizlazi. Na pitanje po čemu se ova predstava razlikuje od drugih, ona kaže da je svaka po svojoj suštini drugačija od drugih, čak i onda kada pripada istoj estetici.

- Najčešće igrane monodrame su komedije koje su rađene da bi zabavile publiku, da bi je nasmijale. Ne slažem se sa tvrdnjom da publika želi samo zabavu. Publika želi da gleda dobru priču i ako je nemate predstava teško može da bude zanimljiva - rekla je Čekićeva.

Kada pokušate da se sjetite odličnih predstava i filmova, kako kaže, rijetko su to neki veseli, lepršavi i relaksirajući.

- Naravno da su potrebne i takve predstave, i takvi filmovi, ali postoji prostor i za ozbiljne, one koje govore o suštini života, one koje preispituju stvarnost. Predstavom “K'o kamen” otvaramo teme koje su godinama u umjetničkim krugovima bile u drugom planu, koje nisu bile u fokusu produkcije. Zašto je to tako treba pitati sociologe - rekla je Čekićeva.

Podvukla je da je ovo predstava o životu i o boli, a u njoj nema kriminalaca, narkomana, dilera, kontroverznih biznismena i sličnog polusvijeta koji je, kako kaže, u apsolutnom fokusu naše filmske i TV produkcije, a često i pozorišta.

- Ovo je priča o ženama kroz čiji život se prelamaju društveni i istorijski događaji kojima su svjedočile i koji ih nisu ostavljali po strani. Ovo je priča koja se tiče svakog od nas, ma kakvo sjećanje, prošlost ili pretke imao. Katarzična je i pročišćujuća - rekla je Čekićeva.

Monodrama

Ljiljana Čekić kaže da je igranje monodrame zahtjevno na više nivoa.

- Sva odgovornost je samo na vama i nemate ničiju pomoć. Nema partnera na koje se možete osloniti. Sami morate “držati pažnju” gledalaca i sami uspostavljate tempo predstave. Morate biti toliko sugestivni i snažni da publika u tom trenutku ne osjeti potrebu da gleda bilo koga i bilo šta drugo - rekla je Čekićeva.

Piše: Jana Kezić