Sjećam se bilo je tačno 7. oktobra 2001. Gost nam je bio Željko Joksimović. Bio je tada zvijezda u usponu: plesačice, tjelohranitelj, tonmajstor, majstor svjetla...Novinari po običaju, žure, traže izjave još prije koncerta. Sala puna, uglavnom djevojčice. Vriska, cika.

Pijuckamo štok, da se zagrije i opusti. Prijatan, lijep čovjek, izgovor, dikcija, bez greške. Samo mi se, kad sretnem uživo javne, popularne ličnosti, uvijek učine nekako nižim, nego što sam ih zamišljao.

Koncert kasni desetak minuta... Utom ulazi domar Radiša:

"Direktore, što ovaj ne počinje? Đeca sve polomiše!", Vidim zapliće jezikom. Dobar majstor i divan čovjek. Sve mu ide od ruke, od struje do molerisanja. Zapamtio sam da je uvijek tiho, zadovoljno zviždukao i uživao u radu. Osmijeh mu nije silazio sa lica, iako je imao loše djetinjastvo i težak život. Mali veliki čovjek. Stizao je da gospođama poravlja fenove, grijalice, a ponekad bih u kotlovnici zatekao i mašinu za veš. Neke ustanove počivaju na dobrom domaru.

Samo, Radiša je imao običaj da ponekad popije, a i nekako, lako ga uhvati, i to, po pravilu kad su pozorišne predstave, koncerti, stranački skupovi. I još se tada uzjoguni, zajordami, ma postane potpuno neprijatan. Kud baš tada? On poslije petnaestak dana ćuti, radi i sklanja se od sviju. Svi imamo neke mane...

Tek što Radiša istetura, uđe Željkov ogromni ćelavi tjelohranitelj i nešto mu šapnu. Željko problijeđe, ukoči se: "Umro Rođa Raičević! Pa kako, sinoć smo bili skupa, otišao je u sobu da spava?" Dospem štok, jedan, dva... "Noge mi se oduzele, ne mogu nastupiti" Koncert kasni već 20 minuta, urnebes u dvorani...

Konačno se Željko pribra i polazimo ka vratima ispod bine, koja su zaključana. Domar Radiša nosi svežanj od 20 ključeva. i zvekeće njima. Ne može da nađe pravi, ključ, ljulja se... Ne može da potrefi bravu: "Brže to!" uzvikuje ćelavi gorila.

"Šta ste čekali toliko, a sad..." zajordami Radiša.

Odjednom gorila ščepa jadnog, omalenog Radišu i podiže ga od vrata. "Ajde, bre, čiča! Da ne provalim tobom vrata!" Jedva oteh moga dobrog Dobricu iz nabildanih ruku ćelavog momčine, nekako otključamo i koncert konačno krenu. Djevojčice na stolicama vrište, opkoljavaju scenu...

Ponekad sretnem dobrodušnog Radišu, gricka penzijicu, ali čini mi se da je usamljen i izgubljen. Ponekad i popije. Vjerujem da se naš ponajbolji kantautor sjeća ovog koncerta, ali Rediše sigurno ne.

(Nažalost junak ove priče (M.B.) preminuo je krajem 20. godine, ostavljen od svih...)

Autor: Slobodan Kovačević