Da nisam bio ne bih vjerovao, iskusan sam čovjek, što kaže narod „preturio mnogo toga preko svojih leđa“, svašta sam vidio i doživio, raznim čudima svjedočio, ali čudu koje se desilo u nedjelju, 24. 3. 2024. godine, nisam.

Naime, tog dana, nedjelja-18 časova bi zakazana tribina Pokreta „Za pravdu i red“ u Kulturnom centru Pale.

Dođoh na skup kao gost ispred opozicine Ekološke partije Republike Srpske, u holu na ulazu u salu više TV ekipa, Vukanović daje izjavu za medije.

Pozdravim se sa domaćinom povjerenikom „Za pravdu i red u Palama Sašom Kneževićem i sa Piketom, koga sretoh na ulazu.

Uđem u salu, u sali tridesetak ljudi sjedi, malo poslije ulazi i Vukanović. Uđe još tridesetak ljudi, sve zajedno sa par novinara i snimatelja.

Tribina poče, lijepo se obrati profesor Saša Knežević, reče par pismenih rečenica, potom najavi poslanika Grkovića.

Ovaj poče besjedu, posle minut-dva otvoriše se vrata od sale, ulazi Nedeljko Elek, za njim tridesetak djece - kažu kasnije studenata. U prvom momentu ne primijetih da je među njima i predsjednik SO Pale Stajčić.

Provede ih Elek ispred bine, rasporedi u pozadinu na lijevom krilu sale, Stajčića postavi među njih u sredinu, pa se povrati i sjede u drugi red lijevog krila.

Ono malo ljudi se nađe u čudu, Grković zastade, pa nastavi malo neprimjereno govoreći da ih „bagra“ neće omesti.

Poče tu neko prozivanje, Elek ustade, dođe na binu, Vukanović ustade, pruži mu ruku, zagrliše se, doduše, više ga Elek navuče.

Kako dođe do toga da Elek sjede za sto, kako poče prvi čin od sat vremena Domanovićevog „Pozorišta u palanci“, odnosno, kako preuze Nedeljko Elek vođenje skupa i poče odgovarati na pitanja đaka Vukanovića i par građana, to vidjeh.

Dobro što ja vidjeh, nije moje da sudim o tuđim postupcima, ali što dozvoliše nezvanom gostu da se tribina „Za pravdu i red“ pretvori u još jedan rijaliti šou definitivno čudnovatog Vukanovića i više nego dominantnog i super namazanog Eleka, to mi neće biti jasno.

Bi mi žao profesora Kneževića. Zamislite, tribina „Za pravdu i red“, došli građani da upoznaju nove ljude iz pokreta, da ih pitaju šta i kako raditi u zarobljenim, opljačkanim i poniženim Palama?

Umjesto njihovih odgovora i poruka - tragikomedija, riječ daje i odgovara Elek, do te mjere je to bilo neprirodno da bi u jednom momentu neka gospođa rekla Eleku da je došla da pita nešto Vukanovića, a da Elek napravi svoju tribinu, pa će doći da i njega nešto pita.

Elem, prvi čin „Pozorišta u palanci“ traje, standardnih 10-15 Vukanovićevih upadica-pitanja Eleku, poznati odgovori, čudo traje, čak se do te mjere taj protivprirodni moždani blud nastavlja da kao hipnotisani počeše i drugi iz pokreta postavljati pitanja čika Nedeljku.

Čika Nedeljko odgovara, obećava, nudi saradnju kad ovi uđu u opštinski parlament, ma sto čuda.

U jednom momentu se isključujem, odlazim mislima na drugu stranu, pada mi na pamet ideja zbog koje se umalo glasno ne nasmijah zbog čega bi sigurno dobio ukor od učitelja, sve uz pogled prezira dobrih đaka, pa se uzdržah, ne zadugo.

Imam ja često tih „napada“ inspiracije, jedan od njih nalijeće kad čika Nedeljko obeća saradnju, tada me „prebaci“, odjednom u mom „vizionarskom“ zanosu zamišljam kako bi čika Nedeljko na kraju časa mogao promijeniti ime i postati čika Ponedeljko.

Jasno ga vidim kako im na kraju časa prilazi, kako ih mazi po kosici, nekog i po ćeli (moderno vrijeme), kako im u ovo nedjeljno veče obećava da će već od sutra-ponedjeljka dobiti zamjenska odbornička i direktorska mjesta (u podsvijesti mi priča po paljanskim kuloarima kako su im dodijali preletačević odbornici i direktori).

Dozvah se, „bacim“ koncentraciju na fabulu radnje (Radovan treći), ono ista priča, dodijalo, brate, kuva u meni da prećutim ovaj dugi prvi čin, da sačekam pauzu, možda drugi čin bude nešto po palanku bolji, ali ne da đavo.

Manem Saši da nešto kažem, on klima, kao sad će, ali učitelj Nedeljko sa govornice ne prestaje, ponovo se bučno javim, kad učitelj Neđo reče: „Evo Nikola hoće nešto da kaže“, dade mi riječ.

Ja se zahvalim na pozivu, kažem da sam očekivao da ću čuti nešto o Palama iz usta članova pokreta, pomenem usput da će sadašnja paljanska vlast biti zamijenjena sabornom pričom i jasnom programskom koalicijom sa velikom većinom u parlamentu, te da će poslije par mjeseci nove vlasti i ostali iz opozicije (sadašnje vlasti) biti uz te pozitivne promjene.

Ne bi pravo nekim, ispade da im uzeh „banku“, neko negoduje, ali ja nastavljam:

- pitam Vukanovića zašto je četiri godine protiv Sabora Republike Srpske, zašto ne odgovori na službenu inicijativu zelenih Srpske

- zašto ne ode na Izgore iznad NP Sutjeska, gdje se na rijeci Jabušnici nezakonito gradi minihidrocentrala, (neki iz Gacka to rade), kažem da  svaki dan tu prolazi, pitam ga, zar treba ja sa Pala ponovo da idem da branim NP Sutjeska

Podsjetim ga da sam sa zelenim jednom ušao u NSRS 21. februara 2021. godine, da je tada usvojena Deklaracija o zaštiti rijeka Republike Srpske, dokument sa zakonskom snagom u kome u članu 2. stoji da se stavlja moratorij na izgradnju MHE i nalaže revizija svih koncesionih dozvola za period 2005-2020 godine.

Naglasim da sam ja tvorac tog dokumenta, da sam bio uvodničar tačke dnevnog reda i da je to jedina pobjeda opozicije od 2006 .godine u NSRS.

Vukan tuc, muc, pitam oko Sabora, okreće priču na Dodika, kažem da tu ni Dodik, ni on , ni Lazarević, ni Borenović, niti bilo koji predsjednik partije nije bitan, da je prijedlog da Sabor organizuje Crkva-Mitropolija, oba univerziteta, ANURS i Boračka organizacija Republike Srpske, a da mi iz politike moramo da čujemo glas srpske pameti kao glas naroda koji vapi za slogom i sabornošću, sve od straha za opstanak Republike Srpske.

On zbunjen, hoće opet o Dodiku, ja ga prekinem, obučem jaknu i izađem prije kraja prvog čina.

Do kada je trajala komedija „Pozorište u palanci“ ne znam. Znam da sam ovo napisao, sve da se malo nasmijemo, a onda ću, što rekao Čović, „žurno“ da objavim obećani tekst o strateškim rješenjima za Sarajevsko-romanijsku regiju i Pale, tako da ga neki novi „spasioci“ prouče prije nego budu pravili tribine u Palama, sve ako i ti ne budu tvorci meni omiljenog žanra-KOMEDIJE, pa nam i oni prirede još jednu pozorišnu predstavu u mojoj palanci.

Autor: Nikola Lazarević