Ili ćute ili odlaze. Mnogi bi ovako okarakterisali mlade u BiH. Svoje znanje i obrazovanje su „ušuškali“ u neformalne razgovore i sferu društvenih mreža,  odmah pored želje za boljim sutra u zemlji u kojoj su rođeni.

Ali, da li je to zaista tako? Da li mladi zaista ćute ili drugi nemaju sluha za njihov glas i želju za promjenama?

Simbolično, za ovu temu, glas smo dali mladim ljudima, koji, ponovo, rade s mladim ljudima. Jedan od njih je projektni koordinator obrazovanja i politike u Fondaciji SHL, Srđan Petković (27), koji je želju za promjenama osjetio još u srednjoškolskim danima, a zatim je pretočio u aktivizam kojim se bavi već 11 godina.

Informisanost

Na samom početku razgovora upoznao nas je sa činjenicom da su mladi, iako vlada sasvim drugačije mišljenje, i te kako zainteresovani za učešće u društvenom i političkom životu, ali da na tom putu ne nailaze na podršku društva i države.

– Praksa kaže da je mladima političara kao takvih sasvim dovoljno; oni nisu generacija koja prati vijesti, koja koristi televizor ili pisane medije, oni su urođenici  savremenih tehnologija i  u najvećem broju slučajeva svoje informacije dobijaju upravo putem društvenih mreža. To im omogućava da jako brzo dolaze do informacija. Koliko god da mislimo da su neinformisani, nerijetko nam pokažu da su više informisani od onih koji čitaju novine, a poznavanje tehnologije im omogućava da puno bolje shvataju problem lažnih vijesti  – priča Petković, u želji da prenese poruku da mladi nisu pasivni, a još manje neinformisani i nezainteresovani za svijet oko sebe.

Tome, navodi, svjedoče i omladinske organizacije, koje, nažalost, takođe ne nailaze na dovoljno podrške na lokalnom, ali i na državnom nivou.

– Omladinske organizacije su osnovna karika u lancu kreiranja omladinskih politika. Bitno je napomenuti da oba entiteta, ali i lokalne jedinice samouprave, imaju zakonsku obavezu da kreiraju nešto što se zove omladinska politika. To je dokument koji se kreira na period od tri do pet godina i propisuje određene strateške ciljeve koji se žele ostvariti u kontekstu mladih ljudi na određenoj teritoriji koju omladinska politika pokriva. Ali, nažalost, mladi su nerijetko prepušteni sami sebi, a budžeti namijenjeni za njih odlaze različitim putevima. Bar kad je u pitanju omladinski angažman u kontekstu građanskog participiranja u društvu – tvrdi on.

Obrazovanje

Onoga trenutka kada zajednica, nastavlja Petković, prepozna mlade kao važan faktor budućnosti, oni će više biti uključeni u proces donošenja odluka, što je i osnova funkcionisanja demokratskog društva.

– Mlade treba obrazovati u kontekstu političke i medijske pismenosti. Mora se raditi mnogo na tome da nauče zašto je, na primjer, važno da izađu na izbore u mjesnoj zajednici. Ako ne radimo na tome da obrazujemo naše mlade da participiraju u izborima, onda ne možemo očekivati da nam bude bolje. Zadatak starijih,  koji već participiraju, jeste da im prenesu svoje znanje i vještine – smatra on.

Naglašava da ljudi, koji su dio vlasti, trebaju mlade shvatiti ozbiljnije, a da je na mladima zadatak da pokažu da zapravo i jesu ozbiljni.

– Priroda birokratije je takva da ne želi da se mijenja, ali mladi, kroz inicijative trebaju pokazati da promišljaju kroz svoju budućnost, da su oni ti koji žele da naprave promjene – zaključio je Petković.

Niko ih ne pita…

Potpredsjednica Omladinske novinske asocijacije, Nerma Džaferović, smatra da mladi nisu dovoljno glasni u borbi za njihova prava, ali da se ne može sva odgovornost njima pripisati.

– Nažalost, mlade niko i ne pita šta je to što ih brine i stvara im prepreke ka ostvarivanju željenih ciljeva, a i onda kada imaju priliku da govore o svojoj borbi i poteškoćama s kojima se suočavaju, pitanje je koliko su hrabri i smjeli da o tome pričaju javno zbog straha koji je prisutan – objašnjava ona.

Kao primjer dobre prakse navodi projekat koji se sprovodi ispred ONAuBIH pod nazivom “Na mojoj koži”.

– To je jedinstven primjer prilike koja je pružena mladima da otvoreno pričaju o situacijama kada su njihova prava narušena. Ovim projektom smo uvidjeli da, iako imamo sve zakone koji regulišu naša ljudska prava, u realnosti to i nije baš slučaj. Pored ovoga, veliki odaziv na projekat nam je dokazao da mladi zaista žele pričati o svojim borbama i svakodnevnim preprekama, ukoliko oni osjećaju da je prostor u kojem se izražavaju siguran za njih – istakla je Džaferovićeva.