U našem pamćenju lik guslara poistovećen je sa likom slijepog pjevača Filipa Višnjića. Po pričanju njegovih savremenika, bio je visoka stasa, koščat, širokih pleća. Imao je lice boginjavo i crveno; na jednom obrazu i uhu raspoznavali su se ožiljci od sablje. Gusti brkovi padali su mu na prsa. Bujne šiške su mu, poput nekakve strehe, zaklanjale oči. Kada je išao, prosijeda kosa talasala se udarajući ga po ramenima. Hodao je dostojanstveno i uvijek bez vođe.
Njegov lik kao da je vremenom prerastao u legendarni , mitski lik narodnog pjesnika.
Filip se rodio 1767. godine u selu Donja Trnova. Bio je iz bogate porodice Vilića. Otac mu je rano umro. Preudavši se majka je četvorogidišnjeg Filipa povela sa sobom. Kasnije, po njenom nadimku (Višnja) Filip je dobio prezime.
U svojoj osmoj godini preležao je velike boginje, koje su mu ostavile ožiljke na licu i oduzele mu vid. Od tog vremena samo je nesreća bila gost u njegovoj porodici , koju su gotovo zatrli Turci. Poslije majčine smrti Filip je napustio rodnu kuću. Sa slijepačkim štapom i guslama potucao se drumovima. Ubrzo se kao guslar i pjevač pročuo u Bosni. Poslije boja na Mišaru, izbjegao je u Srbiju. Od tog vremena živiće uvijek kraj vojnika, na ratištu. Čuveni junak Stojan Čupić bio mu je zaštitnik. Za vrijeme opsade Loznice Višnjić je svojom pjesmom hrabrio vojnike . Iz tog perioda poznata je njegova pesma „Boj na Salašu“ .
Nakon sloma ustanka Filip Višnjić je jedva spasao glavu. Prebjegao je u Srem i nastanio se u selu Grku kod nekih rođaka. Tu je i umro, 1824. godine. Seljaci su mu na grobu urezali gusle.
Zahvaljujući Filipu Višnjiću imamo dragocjenu narodnu pjesmu koja se zove „Početak bune protiv dahija“. U toj pjesmi došla je do izraza njegova velika pjesnička darovitost. Kao i Tešan, i Višnjić je pojedinosti iz života preobražavao u čudnovate pjesničke scene. Vladan Nedić piše o tome:
"Svojoj najboljoj tvorevini Višnjić je dao veličanstven okvir, izuzetan u našem narodnom pjesništvu. Buni malog naroda prethodi nemir u vasioni. Preko nebeskog svoda, u stravičnom kovitlanju, prelazi potamnio mjesec, krvava zvijezda repatica, zimska munja, pocrnjelo sunce. Zemlja se potresa . Višnjić nije izmišljao nebeske „prilike“. Zahvaljujući sačuvanim zapisima, da su se one dogodile i pomračenje mjeseca, i pojava komete i grmljavina u januaru, i pomračenje sunca. Slijepi pjevač bio je međutim, potpuni gospodar građe koju je primao iz stvarnosti. On je preuveličavao svemirske pojave.“
Kao što je ponešto preuveličavao, tako je, sasvim slobodno, povinujući se isključivo umjetničkim zakonima, mijenjao istorijske okolnosti, stavljajući neke događaje u drugo vrijeme, mijenjajući im redosled.
Ali to nije spriječilo mnoge pjesnike, dramatičare i prozne pisce da do današnjih dana traže nadahnuće, kao i izvore podataka, u ovoj Višnjićevoj pjesmi o početku ustanka.
Filip Višnjić je između ostalog bio i tvorac drugih pjesama. Među najboljim pjesmama, su sljedeće:
Smrt Kraljevića Marka (jedna od najboljih pjesama o najpopularnijem srpskom junaku),
Dvije pjesme hagiografskog karaktera, o Svetom Savi,
Hajdučka pjesma o megdanu Baje Pivljanina i bega Ljubovića,
Trinaest pjesama o Prvom srpskom ustanku.
