Tuševljaci, Lubure, Šakote, Pušare, Pukete, Mrkaje, Lemezi, Kravljače, Markovići, Kubure, Furtule, Njege, Divčići, Cincari, Đokići, Taušani, Jankovići, Škrbe, Jevtovići, Samardžije, Kreštalice, Katići, Kusmuci, Klačari, Čečari, Milidrazi, Šućuri, Mrde, Vaskovići…samo su neka od prezimena koja su se provlačila kroz staru štampu. O nekima smo već pisali, o nekima ćemo pisati.

Popularni instruktor skijanja na Jahorini 1937.

Beogradski novinari su u decembru 1937. bili u obilasku Jahorine. Tom prilikom ja nastao tekst “Na Jahorini je počela smučarska sezona”, a u njemu saznajemo više o jednom od prvih instruktora skijanja na ovoj planini. Jovo Banjanin je, sudeći po tekstu, ski instruktor na Jahorini od 1933. godine. Zimi je učitelj skijanja, a ljeti tenisa. Iskustvo stečeno na namjenskim kursevima u inostranstvu, sa lakoćom prenosi na polaznike. Izgleda da je Jovo bio i zavodnik na glasu pošto se u tekstu kaže “Svi ga smučari znaju, a naročito smučarke. Zbog njegove lepe građe tela, sportskog izraza lica i večitog smeška koji se krije iza gustih brkova”.

U kafani kod Nikole Obućine novinari su riješili da bolje upoznaju “sina belih brda”. Banjanin im je pričao o namjeri da reorganizuje svoju školu skijanja i o tome kako će svoje polaznike učiti najnovije metode smučanja koje je naučio u Davosu u Švajcarskoj. Na pitanje da uporedi najpoznatije svjetske smučarske centre i Jahorinu odgovara: “Prirodne ljepote i budućnost smučarskog sporta kod nas bezuslovno pripadaju Jahorini” dodajući da se planine u Sloveniji ne mogu mjeriti sa onima u Bosni i Srbiji. U nastavku razgovora istakao je ogroman talenat smučara sa ovih prostora, ali i potrebe ulaganja u samu planinu.

Savka Kujača radeći na nadnicu odgajala djecu

Tridesetih godina bilo je popularno da novinari obilaze proizvodne pogone i prave priče o ljudima koji tamo rade. Tako je u članku “Jugoslovenske pošte” iz 1934. pažnja posvećena ratnoj udovci koja je radila bravarske poslove u jednoj od sarajevskih radionica. Savka Kujača je u toj radionici bila zaposlena još od ratne 1918. i radila je kao polukvalifikovana radnica kako bi izdržavala dvoje djece.

Obračun u Kalauzovićima

Dimšo Lizdek i Jovo Rajić, seljaci iz Kalauzovića na Romaniji, odavno su bili zavađeni. Kulminiralo je kad su se sreli na putu, pa je nakon kraćeg objašnjavanja Lizdek izvadio “podrezanik” i ranio Rajića. Pred sudom je tvrdio da je pucao u zemlju od straha jer ga je Rajić napao i da ne zna kako ga je pogodio. Osuđen je na osam mjeseci strogog zatvora, a Rajić je tražio i odštetu od tadašnjih 100 000 dinara. Jedini svjedok nemilog događaja bio je trinaestogodišnji dječak koji je potvrdio da je Rajić prvi napao Lizdeka. “A psovali su, Bože ubrani, mnogo” rekao je dječak pred sudom.

Dvostruko ubistvo u kafanskoj tuči

U februaru 1937. sarajevsku javnost je potresla vijest o brutalnoj kafanskoj tuči koja se završila smrtnim ishodom. Pero Furtula, Vaso Kubura i Ostoja Divčić bili su ugledni seljaci sa Trebevića koji su jedno veče zasjeli u kafani “Car Hasan” na Širokači. U kafani je bilo dosta gostiju, kada je u nju ušao poznati nasilnik Hamdija Smaiš, mesar po zanimanju. On je krenuo sa seljacima da “vuče kuke” i nakon što su pretegli, navalio je na njih, ali su ga izbacili iz kafane. Vratio se sa ubrzo i sa njim su se pojavili Halid Šesto i Avdo Selam. U tuči koja je nastala Furtula je odmah podlegao, dok je Kubura izdahnuo jutro nakon u bolnici. Divčić je uspio da se spasi. Žrtve su pretučene kolcima, stolicama, noževima, bokserima…

Na suđenju ubicama Smaiš je izjavio da je to jutro pio rakiju od 7 ujutru i da se ničega ne sjeća. On je pokušao da izvrši samoubistvo u istražnom zatvoru, a advokat koji ga je branio je pokušao da dokaže da je lud i da je to nasljedno, ali vještaci koji su ga pregledali nisu potvrdili te navode. Šesto je izjavio da je bio pijan i da je priskočio u pomoć Smaišu koga su prebili neki seljaci. Tvrdio je da je dobio udarac stolicom i da se ničega ne sjeća. Treći optuženik Selam je prepričavao detalje početka tuče, ali se kraja ni on nije sjećao.

Prebio maćehu zbog kazana

Mihajlo Milinković je volio rakiju i to u tolikoj mjeri da je prebio maćehu zbog nje. Sjekirom joj je razvalio vrata da bi joj oteo rakijski kazan. Kazan je prevrnuo, rakiju prolio, a maćehu prebio. “Ma znaš slavni sude, nije to baš sve tako kako piše u tom ćagetu, čast mu i poštenje, ali bilo je to mrvu drugačije” tvrdio je Milinković pokušavajući da sve prebaci na komšijsku zavist. Kažnjen je sa sedam dana zatvora,a na njegov zahtjev dobio je odgodu kazne za šest sedmica od donošenja presude.

Autor: Aleksandar Kostović