Jeste li se ikada zapitali ko sahranjuje majke naših heroja? Četvrt vijeka i više su se krvopatile, živjele jer je od Boga grijeh oduzeti sebi od života onu mrvu koja ih je vezuje za ovaj svijet. Smirile su se, otišle kod svojih sinova, ali ko ih je sahranio, ko će podići krstače nad zarasle humke, ko će na njihove grobove donijeti cvijeće? Ima li neko negdje u nekoj instituciji, na nekom nivou vlasti da o tome vodi računa, neka komisija ili odbor neki? Makar onaj prst koji će ih izbrisati sa spiska za invalidninu, jedna „porodična invalidnina“ manje za škrti budžet, jedna godišnja nagrada za odlikovanog borca manje, dovoljno za skroman spomenik i cvijet za Zadušnice, Markovdan i godišnjicu smrti. Samo da ima neko da na njih misli.

„Ona je sjedjela, voštano mirna, s teškim seljačkim rukama skamenjenim na krilu. Nenavikla na bilo kakvu izuzetnost, na svečanost i velike prostorije, prikivala je pogled za pozlaćen rub pozornice i sama sebe uvjeravala: sve je ovo ovdje tuđe,švapsko, ne može se tu govoriti o njezinom Nidži, nije o tome riječ, nije...“

Tako je pisao Branko Ćopić, komunjara i stara partizančina, najveći naš izadrinski pisac. Pisac je Pisac kad njegove riječi preskoče izmaglicu svojevremenog i presele u mrklinu svevremnosti. Pa da pitam ove što nas uče kulturi sjećanja, jeste li čitali ovaj, Ninovom nagradom, onom Ninovom nagradom iz `58. nagrađeni roman? Jeste li čitali Gutaljevo „Sarajevo“, jeste li nekad čuli tu tužbalicu za sobom i nama nekadašnjim? Ako jeste, zašto je ne podijelite sa našim đacima u čitanci, na prvoj strani, prije bilo kakvih nastavnih sadržaja, planova i programa!? 

„Spomenik je otkriven u bojažljivoj svečanoj tišini. Kad je pukovnik Stevan povukao za vrpcu, za časak su iščezle sve svađe oko heroja, potonule sve seoske brige, izjednačili se i zbrisali svi računi. Okupljenu gomilu za kratko je sjedinio nezamjenjiv trenutak s onu stranu svih poslova, nevolja i pogibelja, tren u kom se živi i mrtvi nađu zajedno, neprolazni i postojani kao pjesma kojoj ne treba ni hljeba ni krova nad glavom, a ipak živi i nađe se pod svakim krovom.“

Dok ne umru, majke i supruge naših heroja boluju svaka svoju bol, a omakne se i korona. Apoteka, ampule, rastvori, šprice, vitamini, igle, probiotik, minerali, još jedan antibiotik... Ode porodična invalidnina, ako može biti. Ko će da im kuva čaj i supu, ko da ih vozi na infuziju, na preglede, ko da im kaže „Ne brini majko, proći će“? 

„A komandir je već, pod lakim krpama jesenjih oblaka, stremio i kretao nekud – kuda? – možda prema Krajini, u sjenke hrastova na Okanovoj bukvi, u svoj prvi ustanički logor... Ostala je samo Nikolina mater, stara Marija, ohladnjela od bronze: vidi ga, ni da se okrene na mater, da vidi gdje je. Eto ti, kakav je, kakva su danas djeca.“

Pojavio se neki papir, neka mapa sa blagom protraćenih godina. Slovenci, prevejani banditi i lažovi opet nam poturaju kosku razdora. Šta god da se desi, a i da se ne desi, oni su dobitnici. Bosanska jalaša će se sliti u taj zapad za sirotinju, a oni će da biraju. Svi ćemo na kraju završiti u toj Sloveniji, oni su kratkopamtila, kad su Bori Đorđeviću oprostili, svima će. Nego, da kažem ovim mirnorazilazačima, kad budete ponovo dijelili oružje, da nam se nađe za svaki slučaj, preskočite moju adresu. Javite mi se, gdje god bio, kad krenete sa kakvim švercom i drugim patriotskim djelatnostima.

„Uzalud se stara Marija Bursaćeva ukriva i guri pod načetim crnim kišobranom, ipak zebe i ježi se od kišnog praha koji sipi po njenom sinu. Da mu je bar spomenik ispod neke lipe ili oraha, a ne ovako, pod golim banatskim nebom!

– Bronzani moj sine, kad bi majka mogla da te bar odvede pod krov, da te sjedne pored vatre pa da se osušiš i malo razgriješ. Svak to može sa svojim djetetom, a samo ja... Zašto sam te takvog rodila, ja, neuka tuđna seljanka, majka čemerna? Vrati se, sine, i umri mirno, bez slave, bez govora, bez mrskog spomenika.“

Autor: Saša Knežević

*Napomena: Stav autora teksta ne odražava stav redakcije portala Katera!