Profesor na Katedri za srbistiku Filozofskog fakulteta u Palama Željka Pandžić svoj naučni rad posvetila je proučavanju srpske književnosti. Kroz naučne radove, monografije i stručne skupove doprinijela je boljem razumijevanju književne misli kako klasičnih, tako i savremenih autora. 

Profesor doktor Željka Pandžić za portal Katera govorila je o svom naučnom radu, istraživačkim interesovanjima i značaju književne kritike u savremenom akademskom kontekstu. 

Na samom početku razgovora odgovorila je na pitanje kako se njeno pedagoško iskustvo mijenjalo od trenutka kada je počela da predaje do danas. 

- Nastavni proces je jedan od najodgovornijih i najspecifičnijih procesa jer bez obzira na univerzalnost nastavnih metoda, pred nama se, prvenstveno, nalazi pojedinac, autentičan po sebi, pa tek onda grupa koju on sa drugima gradi. Meni je od prvih časova u zvanju asistenta do danas bilo važno, a i dalje je, da probudim svijest pojedinca o vlastitim vrijednostima, ali onim vrijednostima koje njegov pogled na svijet, kroz književnost u ovom slučaju, čini različitim od drugih, a ne boljim od njih – rekla je ona. 

Posebno je istakla da je naučni interes i cilj uvijek jedan - istina.  

- Svaki naučni rad je prilog istini o jednoj konkretnoj temi, jednom književnom djelu, koje takvo kakvo je, itekako ima svoje mjesto i funkciju, ne samo u sistemu književnosti, nego u humanistici uopšte. U posljednjih par godina nastojim da svojim radom doprinesem prevrednovanju i vraćanju pažnje zavičajnim savremenim srpskim piscima sarajevskog kulturnog kruga, ali i otadžbinskim, iz naše Republike Srpske: Dragana Tepavčevića, Vojislava Maksimovića, Branka Brđanina, Rista Trifkovića, Gojka Đoga, Ranka Pavlovića, Ranka Risojevića, Vojislava Lubarde itd. – navela je naša sagovornica.

Profesor Željka Pandžić je istakla da su naučni radovi doživotna svakodnevnica univerzitetskih profesora, što zbog same procedure koja podrazumijeva neprekidno učenje i usavršavanje, tako i zbog ljubavi prema ovom pozivu, koja je kod nje neosporna.  

Nastojaće svojim budućim radovima i monografijama, od kojih je jedna u završnoj fazi, da doprinese pozicioniranju i vrednovanju korpusa srpskih pisaca Republike Srpske u sveukupnom sistemu i kanonu srpske književnosti. 

Komentarišući stanje savremene srpske književnosti, Pandžićeva je ukazala da je ona složen fenomen, kako i odgovara samom trenutku u kome živimo. 

- Raznolika su književna djela, stilovi i poetike - u najblažem smislu riječi. Čini se da kvantitet može biti problem kada je u fokusu estetska vrijednost, ali ipak ne treba zaboraviti da je tako moguće napraviti bolju selekciju. Dakle, potrebno je osvježiti estetske kriterijume i pridržavati ih se pa će se fenomeni, koji trebaju da budu vidljivi i izraženi, izdvojiti i skrenuti pažnju i čitalaca i književne kritike.

S druge strane, na sliku savremene književnosti, svake pa i srpske, u velikoj mjeri utiče upravo kontekst društva, vrijednosti koje propagiramo, pa u tom smislu, evo, koristim priliku da kažem, potrudimo se svi da te vrijednosti zaista budu one prave, pa ćemo doprinijeti i da književnost koja govori o njima, samim tim bude na višem nivou – pojasnila je ona. 

U nastavi književnosti posebno mjesto zauzima odnos profesora i studenta, zasnovan na posvećenost radu i kontinuirano čitanje, kao i otvorenost u komunikaciji i sposobnost promišljanja osnovni.  

- Bez njih nije moguće apsorbovati informacije i znanje dovesti do nivoa funkcionalnog i primjenljivog, korisnog prvenstveno sebi pa i drugima. Baviti se književnošću na način kako je to idealno, i kako to mogu zaista talentovani ljudi, nije profesija već poziv. Književnost se ne čita, ona se živi – naglasila je Pandžićeva. 

Govoreći o načinima na koje podstiče studente da razviju kritičko mišljenje, prof. dr Željka Pandžić rekla je da se pokazalo kao najdjelotvornije kada se konkretnim i slikovitim primjerom suprotstavi nekom njihovom, i iz njihove perspektive neoborivom stavu.  

- Pokažem im kako je moguće svaki fenomen posmatrati iz dvije različite perspektive, i kako je to poželjno. Ne slagati se sa nekim - uči nas književnost - ne znači imati nešto lično protiv nekoga, nego razvijati kritičko mišljenje obje strane. Tako napredujemo svi. Bar bi trebalo da napredujemo - ukazala je ona. 

Pandžićeva je ukazala da je u nastavi književnosti najvažnije ono što se nalazi u samom književnom tekstu. 

- Bez čitanja književnog teksta otvorenog uma i sa aktivnim promišljanjem o onome što je pred nama, uzalud su nam sva književnoteorijska i književnoistorijska znanja. Takođe, nužno je imati svijest o tome da je književnost umjetnost, moguća ali vjerovatna konstrukcija slike svijeta, a ne podatak prema kome se referišemo i koji nam propisuje recept za život – dodala je. 

Prema njenim riječima, mladi danas čitaju, književnost ih zanima, ali je veći problem upravo u načinu shvatanja književnosti. 

Pitanje je, dodala je, šta očekujemo i tražimo u književnosti. 

- Uvijek je i u svemu ispravniji put kad krenemo od sebe, pa tako i u književnosti - potražimo prvo sebe tamo, analizirajmo, pokušajmo shvatiti i mane i vrline. Kada shvatimo, ne treba osuđivati (ni sebe ni druge!) niti očajavati - to nipošto! - nego pokušati popraviti i oplemeniti šta je moguće - čuvati sebe od drugih, ali i druge od sebe. S druge strane, ako govorimo o interesovanju za poziv profesora srpskog jezika i književnosti, idejno interesovanje postoji, ali trenutne i aktuelne, sudiću se reći “popularne” profesije, koje čini mi se, omogućavaju lagodniji život sa manje odgovornosti prema drugima, čine da njiihovi izbori profesije budu drukčiji i praktičniji u odnosu na talente i ljubav prema književnosti – rekla je Pandžićeva. 

Našu sagovornicu smo pitali šta bi željeli da studenti ponesu sa njenih časova kao najdragocjenije. 

Smatraću svoj poziv ispunjenim, ukoliko sa časova književnosti uopšte, ne mojih nego i mojih dragih kolega, ponesu svijest o vrijednosti čovjeka kao bića,  a biti čovjek, kao što reče Andrić, veoma je teško jer to znači nositi identitet, svoj i vlastitog narod, na ovim prostorima pogotovo, izdržati sve pritiske i udare života, i najposle “izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek. – naglasila je ona za kraj razgovora.