Novorođena zbirka koju promovišemo jeste Kalendar moje majke, objavljena kao 26. knjiga serije “Posebna izdanja” Centra za srpske studije iz Banje Luke, od kojih su, i ostale, uglavnom promovisane i na Filozofskom fakultetu ovdje na Palama.

            Iako ne u zimi na kraju veka, ali sa sličnom idejnom suštinom u zimi pri kraju semestra, pri kraju četvrtine novog, po čovjeka tako nemilosrdnog vijeka, za koliko smo zasigurno bliži drugom Hristovom dolasku, zbili smo se oko izvi-iskre Sladojeve pjesme, koja će nas kao pričesna molitva katarzično i iscjeljiteljski uputiti eshatološkim putem.

            Zbirka Kalendar moje majke vijenac je od četrdeset i dvije pjesme mahom u katrenima u saglasju jedanaesteraca i dvanaesteraca, sa primjerima i onih u kraćim i dužim stihovima i drukčijim strofama. Slučajno ili namjerno, uvijek glasajući za predumišljaj, a u kontekstu crkvenog kalendara, 42 je biblijski potentan broj. Četrdeset i dvije su generacije od Avrama do Isusa Hrista u jevanđelju po Mateju, četrdeset i dva mjeseca će vladati zvijer nad zemljom po Otkrovenju, koliko je i mučenika amorejskih postradalih za vjeru, a Davidov psalam 42. u potpunom je dosluhu sa jednom od važnijih promisli i perspektiva iz kojih pjeva lirski glas: “Sudi me, Bože, i rasudi parbu moju od naroda nesvetoga, od čoveka nepravednoga i lukavog izbaci me.”

            U biblijskom broju Sladoje ispisuje svojevrsni lirski Zahumsko-hercegovački prolog nalik Velimirevićevom, vođen majčinim pamćenjem crvenih i crnih dana džepnog crkvenog kalendara, njenim rasuđivanjem i sozrecanjem, koje nadgrađuje i osavremenjuje vlastitim, tako da svaka pjesma postaje jedna molitva. One su odraz i unutrašnje veze čovjeka sa Bogom, ali prvenstveno posredstvom majke, koja zbog toga što jeste – životno opravdano a pjesnički motivisano, postaje obraz Bogorodici. Da je figura majke centralna figura zbirke, i ne samo nje, pokazuje i to što se na stilistički markiranom prvom mjestu u zbirci nalazi upravo naslovna pjesma “Kalendar moje majke”, a na  posljednjem “Sveća za moju majku”. Vrijednosti motiva majke i njenog lika  istaknuto je i grafostilemskim označavanjem obje pjesme kurzivom odnosno italikom. Time je krug opisan, vijenac za majčinu glavu u kojoj kao u “devojačkoj škrinji” čuva čitav crkveni kalendar, ispleten, a njena žrtva između dva crvena slova – jednog kaledarskog i drugog sudbinskog “kad joj dođu deca”, nagrađena. 

            Može nam se činiti poznatim lirsko predivno “majčinog kalendara”, ali kako primijeti Slavko Leovac povodom Sladojevog Trepetnika, “iznenađenje poznatim” je njegova poetička osobina, vezana čak i za odnos prema tradiciji: “Iako nam se čini da su pojedini stihovi i strofe, posmatrano zasebno, nešto već upoznato ili iskušano[…] kad se pročita cela pesma vidimo i osećamo da nije tako, da ta prividno znana treperenja jesu osobine poetsko duhovne rezonancije” („Iznenađenje poznatim“ u: Duša sa sedam kora: izabrane pjesme, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo 2003: 263). Sasvim je jasno da ovom zbirkom hodočasti porodičnim temama, vodeći tako dijalog sa prethodnim zbirkama i drugim motivima, splićući pjesnički vijenac oko najznačajnijih toposa svoga pjesništva. Poznat nam je i blizak sa svoje ljubavi prema majci, a time i prema zavičaju i jeziku, otadžbini i narodu, jer majka je i jezik, i zavičaj, i otadžbina, i kolijevka i grob, i početak i kraj – kapija na ulazu, kao i na izlazu ovog svijeta, kako reče Nobelovac, pa tako i u zbirci naš Pjesmopojac. Pjesničkim preoblikovanjem sjećanja na majku Sladoje gradi etnografski preciznu sliku svijeta jednog, ali i svakog podneblja, koji, iako u životnoj realnosti postoji samo u krhotinama, arhetipski je ugrađen u biće potomaka, a time i u čitav sistem  kolektivnog pamćenja kao garanta postojanja. U majčinom specifičnom izgovoru imena sveca Makaveja, odražava se krotko, a ipak intimno poimanje vjere čitavog naroda: “Oprosti im greše Sveti Makaveju/ jedino zato da ti se nasmeju/ i nema ga koji bolje prošao je/ tako te zapravo primaju međ svoje// A nadimku daju po tajnim znacima/ da bi sveci bili bliži težacima/ eto kad ona šapne – Makivije/ to bi na ranu mogli da se privije.” (41) Osim čitavog kulturološkog fenomena o smjeni godišnjih doba pomalo panteistički svezanih za zadružne poslove, lirska pjesma postaje vječiti zapis narodne jezičke umotvorine često slušane od starina: “Makivije, kose o čivije, a srpove za repove!”, a prepoznajemo je u sljedećim stihovima: “Došao je i on – Sveti Makivije – nema nam druge – kose o čivije/ sad prhko seno seli u stogove/ tako se godina hvata za rogove.” (41)

    Blizak nam je pjesnički subjekt i  nemanjem stida da se ogoli i pokaže svoje slabosti, u koje upirući stihom kao krstom, razobličava ali i zastupa i nas grešne i raslabljene, u dane u kojima, iako potrebiti, ostajemo nijemi.  U svjetlu januara i Božića među prvim pjesmama u Kalendaru, lirski subjekat dvojeći se pita: “Oče svemilosni siroti i svjati/ zar je vredelo zbog nas Sina dati/ ili ti znadeš to nešto o nama/ zbog čega nas nisi još izgno iz hrama.” (8) Ili nas, od majke naučenim savjetom, upozorava: “Možeš ti tako koliko ti drago/ al on to vidi i zna kad si slago/ možeš ti skrušen u crkvu da svratiš/ i da ko cenovnik molitvu otčatiš// da se prerušavaš terajući modu/ ali ne možeš podvalit Gospodu// pust i bezbojan iznutra i spolja/ možeš ti tako koliko ti volja/ svakoga dana prag crkveni preći – ne ulazi ako ne izađeš veći!” (19)

            Ređajući pjesme kao lirsko-kontemlativne odgovore na svecima obilježene dane, a u dosluhu sa zbirkama Svakodnevni utornik, Plač Svetoga Save, Petozarni mučenici i Daleko je Hilandar, lirski glas individualni princip pretače u kolektivni pa kroz osjećanje pripadnosti porodici iskazuje i pripadnost narodu, svoju sudbinu prelama kroz istorijski udes kolektiva, svoje postojanje u srpsko postojanje, čime drugo nego kosovskim zavjetom i preispitivanjem vlastitu dostojnosti: “O Vidovu danu šta ću u Ulogu/ ako u Prizren ne smem i ne mogu[…] Ako me nema na Gazimestanu/ Šta ću u Han Pijesku i Gadžinom Hanu/[…] Čiji sam i ko sam dokle moje seže/ kad nisam ni senka crkve Samodreže[…]” (23, 24).

            Na ovaj način dopisuje i savremenu nacionalnu istoriju, “proizvodeći istorijski stvarnost” jer istorije kolektiva nema bez istorije pojedinca, kako reče Bogoljub Šijaković. “Nema objektivne istorije ne zato što želimo da je nema, nego što je to načelno nemoguće[…] Uvijek se radi o našem razumijevanju i objašnjavanju istorijskih činjenica” (Istorija – nasilje – teorija: izabrani „istoriosofski“ eseji, Beograd: Arhipelag, 2012, 13), a Sladoje nas još jednom iznenadi poznatim, pokazujući svojim odnosom prema pjesmi i tradiciji, način funkcionisanja i značaj kolektivnog pamćenja kroz narodnu pjesmu sve do danas i vavijek.

            Posmatrajući pjesme  u horizontu očekivanja zbirke ustanovljene kalendarom, na prvi pogled iznenađuje prisustvo pjesama sa motivom konja i krčmarice Janje. Međutim, majstorski upredeni sa Mitrovim danom hajdučkim rastankom, i podvigom Svetoga Todora, itekako opravdavaju svoje mjesto i sjećaju na Ogledalce srpsko, Sladojevu zbirku nenadmašnog dometa, u kojoj opjeva i konje, i oružja, i pomoćnike, sve atribute epskoga junaštva bez kojih ono ne bi bilo moguće, i traži pomilovanje za sve vinovnike tragičnih udesa, bilo krčmarice ili nalbantine, naročito one proklete i nikad neshvaćene Jerine, Anđelije, nejake Uroše – za lirsku trinu epskoga junaštva i srpske nacionalne istorije. Upravo navedene pjesme dodatno ističu neoborivi temelj Sladojeve poetike, rečen Koljevićevim izrazom – lirsku poziciju i kada je nasljeđe epsko, a i kada je duhovno i religiozno, kao u ovoj zbirci.

            Svoje mjesto u svijetu, pak, lirski glas pozicionira u perspektivi suprotnoj od narečene, tj. u sferi prolaznosti života pa zato i “izvan svakog kalendara” (18), kako kaže u istoimenoj pjesmi.

            Sliku pomjerenog savremenog svijeta, kao kakvom civilizacijskom sondom, gradi na fenomenu koji bi rijetkima zapao za oko – u pomjeranju kazaljki sata na ugovoreno zimsko računanje vremena, u pjesmi “Nije kazaljkama dala da se vrate”. Izvedena majčinim kategoričnim i dosljednim otporom da je “nazadluk kući” i svim ukućanima ako se kazaljke pomjere jer se tako i “božije pomjeri”, suština slike i suština pomjerenog savremenog svijeta i jeste u tome što “je došlo do nekog nebeskog kvara” i što se “ne drži  više niko kalendara” (52).

            “Sveća za moju majku”, pjesma koja zatvara zbirku, specifična je i po dugom stihu, 16-ercu, kojim lirski subjekt bugari za majkom ali se i miri sa trenutkom u kome će “postati rod sa glinom i svojta sa gluvim mrakom” (59).  Pjesma kao svijeća odraz je poetičkog principa iskupiteljske milosti pjesme (Popović, Ranko. „Iskupiteljska milost pjesme: predgovor, Duša sa sedam kora, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo 2003, 7–33), koji vrhuni Sladojevim opusom. Pjesmom i jezikom zapretano je i naše biće i biće naroda, koje se samo tako neće razminuti, a neće ni “naše reči da se razminu”, kao što reče Sladojev pjesnički i zavičajni sapatnik Rajko Petrov Nogo.

 Povodom promocije zbirke, Pale, 16. 12. 2024.

Prof. dr Željka Pandžić, Katedra za srbistiku, Filozofski fakultet Pale