Obraćajući se prisutnim na predstavljanju romana „Pjevač“ Dragana Tepavčevića u Istočnom Sarajevu, u organizaciji Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva prof. dr Željka Pandžić u pozdravu prema svim prisutnim iznijela je činjenicu da su mnogi s nestrpljenjem očekivali književno druženje sa Tepavčevićem.

„Iako je prethodni roman Dragana Tepavčevića, K’o grom objavljen 2021, autora nismo vidjeli u našim krajevima, ako se ne varam još od 2018. godine i promocije romana  Zna li ko engleski, pa je ovakav susret svim vjernim Tepavčevićevim čitaocima i dugo iščekivan. Samim tim, osim što nas je je obradovao još jednim, petim u nizu romanom Pjevač, okupio nas je i svojim dolaskom, ali ne samo kao rado viđen gost, koji svojom pojavom osvježi i učini egzotičnom ustaljenu svakodnevicu naših manje ili više uređenih života, već kao rod rođeni koji živi sa nama i u nama i kada nije u blizini, jer rod nije samo za juče i danas, već zasvagda. 

A to srodstvo, koje je u osnovi večerašnjeg razgovora, ogleda se u okupljanju kao oko ognjišta oko knjige, to jeste oko jezika koji je, kako reče, Rajko Petrov Nogo, „jedina sigurna i pouzdana otadžbina“ u kojoj živi svaki Srbin, dakle, oko r i j e č i, a ona bješe u početku svega… 

Bilo bi grehota predstaviti ukratko roman Pjevač, a ne naglasiti da je Dragan Tepavčević izdanak sarajevskog kulturnog kruga, koji je zahvaljujući istoimenoj knjizi eseja Branka Stojanovića definisan kao fenomen sarajevskog jata[1] – grupe srpskih pisaca i intelektualaca iz Bosne i Hercegovine „tačnije iz Sarajeva – posle Beograda najvećega srpskoga grada u ondašnjoj (avnojskoj) Jugoslaviji“ (2007: 7), koji je imao, a i danas ima ogromni uticaj na magistralne tokove u srpskoj književnosti i nauci. Svijest o značaju vlastitog i nacionalnog identiteta, jezika i otadžbine, kod Tepavčevića se ogleda upravo i u tome, što bez obzira na život u emigraciji, svoje književno djelo stvara jedino na srpskom jeziku, a povjerava na štampu srpskim izdavačima, odnosno prije svega Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva. 

Kao što i simbolika samog broja pet ukazuje na vezu svjetlosti i tame, fizičke i duhovne ravnoteže, nagradu višeg smisla za samožrtvovanje, značaj harmonije – Pjevač kao peti Tepavčevićev roman, predstavlja tematsko-motivsku sintezu dominantnih tema prethodnih romana, konačno proširenu za viđenje života u Australiji, a što je još važnije za sliku minulog rata i to iz perspektive ratnog zarobljenika, logoraša. Ispripovijedan na dva narativna nivoa koji se prepliću ukrštajući prošlost i sadašnjost, objedinjujući u jednom liku i junaka i pripovjedača, on vezuje početak sa krajem, mir i rat, ljubav i mržnju, otadžbinu i dijasporu, čovjeka sa sudbinom od koje se ne može pobjeći ni na kraj svijeta, kao što se ne može pobjeći ni od samoga sebe.

Dvadeset ne toliko obimnih poglavlja Pjevača, žanrovski je moguće okarakterisati kao razvojni i roman o odrastanju, ali i kao kompleksnu kulturološku i istorijsku studiju zasnovanu na primjerima „običnih“ života pojedinaca. Životnom pričom pjevača Slavoljuba, Tepavčević aktualizuje i ključne društvene, ideološke i istorijske momente posljednjih decenija dvadesetog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, konkretno na prostoru Sarajeva, koje, u tom smislu, funkcioniše kao grad-uzorak. Sa vremenske distance od dvadeset godina, tehnikom skaza, Slavoljub progovara o svome djetinjstvu i odrastanju u voljenom gradu; ogromnoj želji da postane pjevač, najboljem prijatelju harmonikašu Sabriji i „djevičanskoj“ Azri – djevojci rijetke ljepote, koja je opčinjavala sve oko sebe. Osamdesete godine, koje predstavljaju najljepšu mladost i najbolji dio života glavnog lika, ujedno su i najljepše godine grada uz koji je stasavao. S tim u vezi, karakterišući junaka, istovremeno karakteriše i samo Sarajevo, ističući sve njegove osobenosti (lokacije, ljude, događaje, sport, umjetnost i kulturu, a naročito muziku) toga vremena. U slici predratnog Sarajeva naravno da su svoje mjesto našli kultni hoteli, restorani i kafane: „Evropa“, „Bristol“, „Holiday Inn“ „Kvarner“, “Estrada“, „CDA“; ličnosti poput Davorina Popovića ili događaji kao što su to Olimpijske igre. Idilični hronotop grada naglašen upravo tom slikom zimske bajke kvarila je „neka zlokobna tišina nakon što je Samaran izgovorio: ‘Doviđenja drago Sarajevo’“ (25), najavljujući jedno potpuno drukčije vrijeme, neprijateljsko po čovjeka, čiji je paradoks postojanja vidljiv i u Tepavčevićevim rečenicama o tome: „Na dan oslobođenja grada u jednom ratu krenuo je drugi. Šestog aprila.“ (53)

Motiv rata i položaja čovjeka u okolnostima koje bude demonsku energiju u onim najgorim, a lome čak i one najbolje, Tepavčević donosi iz perspektive bivšeg ratnog zarobljenika. I nakon svih iskušenja koja je doživio i preživio u tom periodu, Slavoljub je čovjek koji nikoga ne mrzi i ne dijeli dijeli ljude po vjeri i naciji, što potvrđuje da je Tepavčevićeva proza dominantno antiratna. Njegovi ratni narativi, i u ovome, i u drugim romanima, prvenstveno su priče o individualnim ljudskim sudbinama, koje su se našle u sudaru sa istorijom bez mogućnosti istinske pobjede, jer se traume i ožiljci nose do smrti. Poetičku inventivnost i majstorstvo pripovijedanja pisca uočavamo naročito u onom segmentu u kome ratu i smrti suprotstavlja moć umjetnosti simbolički naznačenu pjesmom i pjevanjem, a izdvojenu i u samom naslovu.

Drugi narativni tok koji predstavlja sadašnji trenutak i trenutak nastanka ispovijesti lika i samog romana, u istorijskom, ali i poetičkom smislu, reaktivira motiv seoba – Slavoljub se odselio u Australiju zbog ratnog besmisla koji na balkanskom području iznova i u svakoj generaciji guta svoje žrtve. Da je Australija daleko od pojma obećane i rajske zemlje za sve sapatnike slične njemu, glavni lik nam, ilustruje zbijajući šalu na račun vlastitog života. Zaklonjen maskom šaljivdžije, on zapravo otkriva teškoće i probleme koje sobom nosi život u emigraciji. Od jezičke barijere, koja je i prva u dugom nizu „tehničkih“ poteškoća koje usporavaju adaptaciju i započinjanje novog segmenta života, preko klimatskog do kulturološkog šoka, stanja koje Slavoljub prestavlja skoro kao trajno, najveći paradoks je u tome što postoji mogućnosti da se životi dojučerašnjih neprijatelja, koji su se gledali preko nišana i zbog kojih su, i jedni i drugi, tu u zemlji kengura i koala, ponovo prepletu.

Prema pripovjedačkim načelima, osjećanju za jezik, cjelinu priče, značaj priče i pričanja kao zaloga pamćenja i svijesti o identitetu, Tepavčević je sasvim na Andrićevom tragu, a prema motivima i događajima o kojima govori, svjedoči put Miloša Crnjanskog, ali i svih nas i večeras prisutnih i mnogih koji će čitati roman Pjevač. U tom kontekstu želim da istaknem još jednu ključnu riječ i fenomen po kome smo u srodstvu, skoro sam pa potpuno sigurna svi mi večeras bez ostatka, a to je izbjeglištvo. Glavnog lika u romanu doktor koji bi trebalo da utvrdi njegov stepen oživjelog stresa postavlja pitanje:

„Prvi put ste izbjeglica?“, kao da je to stanje ili status koji se mijenja i koji prestaje, na šta mu Slavoljub odgovara: „Već sam to bio. Onog trenutka kad napustite mjesto gdje ste rođeni i gdje ste živjeli, vi ste već stekli taj čin i staus… A kad jednom shvatiš da si bez svoje kuće i kućišta, postane ti svejedno. Budeš kao drvo. Presade te u drugu rupu, ako se ne primiš, iskopaju onda veću, naliju dobro vodom, dodaju malo i đubreta i gotovo. Kad te jednom iščupaju, tebe ionako više nema onakvog kakav si bio.“ (39)

Zahvaljujući Draganu Tepavčeviću u njegovim romanima mi ponovo pronalazimo sebe, svoje utočište, kuću u kojoj smo rođeni, onu jedinu koju sanjamo pa čak i ako su one potonje ljepše, svoju otadžbinu koju su nam zavještali preci, a koju nikada neće pružiti nijedna domovina, i koju gradimo upravo tom sviješću o sebi sa određenu u okviru tri nužna pitanja: ko smo, gdje smo i šta radimo – pa večeras na njih odgovaramo: Ja sam Srbin, Dragan Tepavčević – svi smo mi Dragan Tepavčević, na ognjištu smo –  u Istočnom Sarajevu smo, pričamo i pamtimo – živimo uprkos svemu!“

[1] V. Stojanović, Branko, Sarajevsko jato: studije impresije o srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine. Beograd: Svet knjige, 2007.