Prvih hiljadu dobrovoljaca, među kojima bješe i Sarajlija Risto Šošić, krenulo je za Solun iz kampa u Odesi uoči Božića 1917. godine. Vozom su putovali do sjeverne ruske luke Portromanov, odakle su francuskim brodom plovili do Glazgova, da bi se ponovo vozom prebacili do luke Portsmaut. Preplovili su Lamanš do Tulona, pa nastavili vozom za Oranž. Tu provedoše petnaest dana uz veliku pažnju i gostoprimstvo. Sa novim uniformama zaploviše maršrutom Tulon - Bizerta - Malta - Solun.

Opasnost od njemačkih podmornica "sumarena" bila je sada mnogo izvjesnija, naftne mrlje i nešto drvenarije koja je plutala na vodi je bio čest užasan ostatak potopljenog Antantinog broda. Međutim, oni su imali sreće za koju ne kažu zalud da je pratilac hrabrih, a ti momci će svoju hrabrost i te kako dokazati tamo gdje idu. Kako je Solun postajao sve bliži, uzbuđenje je raslo u očekivanju da konačno postanu dio srpske vojske, koja je ponovo zadivila saveznike zauzimanjem Kajmakčalana koji dobi ime "Kapija slobode".

Iskrcali su se u Mikru gdje se nalazio jedan od logora srpske vojske. "Hvala ti, milostivi Bože, konačno na cilju!", neko povika. Bio je april 1917. godine. Susret sa srpskom braćom bio je pun neviđenog oduševljenja. Grljenje, ljubljenje, neki nađoše poznanike ili komšije koji su još ranije prispjeli tu. U Galiciji bi se često pomolili, a u krugu odanih znali i glasno reći: "Bože, pomozi našima na Solunu!", a evo, tu su sada da im pomognu s puškom u ruci. Već kroz dva dana krenuše po rasporedu u svoje nove jedinice. Risto je raspoređen u Prvu četu Trećeg bataljona iz sastava 7. puka dunavske divizije.

Risto i familija Šošić
Foto: glassrpske.com

Prvi konak bješe u Jenidže-Vardaru pod šatorima, gdje se na njih sruči pravi prolom oblaka. Kišilo je i ujutro kad pade naredba: "Trk u stroj, dolazi vrhovni komandant!" E sad im nije smetalo ni ćuskije da padaju, jer vidjeti uživo mladog regenta, kojem su se divili još od vremena balkanskih ratova pa do albanske stradije, izuzetna je čast. Ukopaše se na "mirno" kad se ukaza crni automobil. Čovjek pod kabanicom, srednjeg rasta, živih pokreta, u pratnji dva viša oficira prilazi sa osmijehom i prima raport od komandanta bataljona. Na njegov vojnički pozdrav dobrovoljci zagrmiše: "Bog ti pomogo!" Regent započe smotru. Stasiti mitraljezac Risto Šošić stoji na čelu prve čete, pa time i na čelu bataljona. Aleksandar ide pravo njemu, sa smiješkom mu pruža ruku i pita odakle je. "Iz Sarajeva, Vaše veličanstvo", isprsi se Šošić, na šta regent glasno pohvali Bosance i Hercegovce kao silne momke, velike rodoljube. Rukuje se i sa svima redom pita, i koga ima kući, i još po nešto. Prije odlaska još jednom im uputi tople blage riječi podrške i zahvalnosti. Bili su ubijeđeni da ih pod njegovom komandom nikakva sila na svijetu neće zaustaviti do pobjede. I nije ih ni zaustavila! Posebna čast za njih bješe kad svojim očima nešto kasnije vidješe i čuvenog stratega vojvodu Živojina Mišića, tada komandanta Prve srpske armije.

Sukob s Bugarima

U maju mjesecu Ristova četa je zauzimala položaj na koti Zapadni krš prema dobro utvrđenim Bugarima. Rovovska rat pozicija održaće se duže od godinu dana, tek uz poneki pješadijsko-artiljerijski duel ili diverzantski upad, bez pomjeranja linija. Englezi su k'o s nokta uporno odbijali traženje srpske komande da se pokrene ofanziva. Govorili su da se na malim pozornicama ne igraju velike predstave, ali će ih Srbi i te kako demantovati u jesen 1918. godine.

Kad komandu fronta preuze maršal Franše d'Epere konačno pade odluka za napad. Bio je 15. septembar, kad poslije uraganske vatre artiljerije, dvije srpske armije, kao planinska lavina, prve jurnuše u proboj. Drinska divizija silovito udari na tvrdi bugarski položaj Siva kosa i prodrije dobro okrvavljena sve do Zapadnog krša. Na prilazima Crnoj rijeci zametnu se novi krvav okršaj. Mitraljezac Šošić dobi naređenje da se sa pomoćnicima u skokovima prebaci do jednog velikog hrasta, odakle može vatrom ugroziti bugarski bok. Puzali su kao zmije, vukući 50 kg težak "sen etjen". Bugari ih zapaziše i zasuše kišom metaka, a brdskim topom počeše gađati kartečom. Život im sačuva plitka jaruga. Već je bio ukočen prvi juriš njihovog Sedmog puka. U tom se i Risto dočepa onoga hrasta i za tili čas namjesti svoj "sen etjen", a onda poče da štepuje po nezaštićenom bugarskom rasporedu, koji se naglo pomrsi i uspaniči. To dade jak zamah Srbima da krenu odlučno i koji tren kasnije upadoše u bugarske rovove. Udariše prsa u prsa, kroz stisnute zube se pominje rodbina, gušanje, krkljanje, urlici, dok jedni druge bajonetima prikivaju za zemlju. Bugari se bauljajući povukoše. "Alal ti vera, Šošo! Ti ih smlavi junački!", povika neko: "Ali nema stajanja. Goni, samo goni!". Tako prodriješe oko petnaest kilometara.

Put Sarajlije Riste Šošića od istočnog do Solunskog fronta (1)

Uporno su podilazili jednoj litici na ivici male visoravni iako Bugari nisu dali ni oka otvoriti. Srbi zagrizli, kidišu ko gladni vuci, ne gledaju na gubitke, veru se i pužu uz strmu kosu. Onaj što je izmakao prvi, ono je Šošić, ovaj put s mašinskom puškom u ruci, novim opasnim oružjem. Još samo koji metar bliže i onda grunuše omiljene srpske bombe, praveći krvavi krkljanac, pa preživjeli pobjegoše sa jednog visa, gdje im osta mitraljez. Oficiri ih s pištoljima u ruci tjeraju nazad, ali ka tom ostavljenom "švarclozu" pojuri i Risto. Ko će prije? Uskoro Bugari počeše padati kao snoplje pod ubitačnom vatrom "svoga" mitraljeza, jer je krakati Šošić bio brži. Bugarske baterije bljuju vatru, ne bi li zaustavili srpski juriš, ali oni uskoro ovladaše platoom, mada uz velike gubitke. I hrabrom Ristovom poručniku Budimiru Bogdanoviću to bješe posljednji juriš, komandu preuze poručnik Živko Lubardić iz Travnika. Gubici druge strane bili su mnogostruko veći, čemu je i Šošić svojski kumovao, za šta dobi zaslužene pohvale.

Nakon dvije sedmice teških borbi u okviru solunske operacije Drinska divizija izbi na Crnu rijeku, gdje su Bugari spremili odsudnu odbranu, mudro koristeći povoljnu konfiguraciju terena. Prvi bataljon dosta neoprezno zađe u dubok kanjon, čijim je obodom bio utvrđen bugarski položaj. Odatle su unakrsnom vatrom  bukvalno sasjekli srpske borce, da je mali broj preživio tu klanicu.

Foto: glassrpske.com

Ka ovom krvavom razbojištu noću se uputi Ristov Treći bataljon. Na jednoj uzvišici po žaru cigarete otkriše Bugare. Lubardić odredi trojicu sposobnih vojnika da to izvide - treba li pogađati da je Risto bio jedan od njih?!  Nagazivši na iznenađene neprijatelje, otvori se žestoka vatra, a onda se priključi i ostatak čete i napravi odlučan prodor kroz bugarske linije. Šošićeva prethodnica potom na jednoj čuki zaskoči nekoliko zaostalih Bugara: "Predaj se!" "Ne se predajemo!" Grunuše već spremne srpske bombe, a onda sjevnuše bajonete...

Okršaji se nižu, povlačenje Bugara pređe u bježaniju. Bataljon izbi na pravac prema Kumanovu, četu preuze novi komandir, kapetan prve klase Radovan Radovanović. Tu ih stiže vijest da je Bugarska vojska položila oružje, nakon što su njihove dvije armije na Vardaru gvozdenim kliještima skršene Stepinim divizijama i Francuzima. Tada su već bili sigurni da će i Njemačka kola ubrzano okrenuti niza stranu.

Bugare pred njima ova vijest o predaji obradova. Plašeći se odmazde, licemjerno dobacuju: "Ej, bratko, mi smo bratja, ma Ferdinand i Radoslavov ..." Stvarno, ma nije valjda, sve sami anđeli od ljudi. Naravno, ako se izuzmu nebrojene srpske civilne žrtve, umorene na krajnje brutalan način od tih zlikovaca. Srbi su škrgutali zubima i neko vrijeme prijetili, ali i taj račun, kao i mnogi drugi, na kraju ostade nenamiren.

Međutim, Risto i drugovi moraju dalje, i to što energičnije prodirati, kako se Nijemci i Austrougari ne bi utvrdili na novim položajima. Nastupali su brzo, pod borbom i uskoro umarširaše u Kumanovo. Pred njima dostojanstveno jaše na konju komandant Prve armije, stari brkati vojvoda Bojović. Narod skoro lud od sreće, oduševljeno pozdravlja oslobodioce. Srca ogrubjelih vojnika zadrhtaše gledajući zgarišta, pustu bijedu i sirotinju na sve strane.

Doček u Leskovcu

Kratki predah i nastupa se dalje, pravac Leskovac. Već je postalo uobičajno da je smjeli i okretni Šošić u prethodnici. Oni iza jednog ćuvika spaziše Švabe i polako im se privukoše na kratko rastojanje. Sarajlija ošinu rafalima mašinske puške, a saborci baciše bombe. Austrougari se raspršiše k'o vrapci i, kao što već obično biva, ostaviše tešku željezariju, ovaj put dva mitraljeza i opet, po starom običaju, Risto priskoči jednom "maksimu", okrenu postolje i poče da striže nisko rastinje, sijući smrt po uspaničenom neprijatelju. Načini se od toga već pravi podvig kad desetak Srba razbi čitavu četu i zarobi oko sedamdeset soldata.

U Leskovcu ponovo radosni doček, za ratnike se nađe nekoliko čutura rakije da pokvase umornu dušu. Pa iako pogorjeli i opljačkani do zadnje čivije u direku, mještani nađoše i po neki fin zalogaj za njih. Ipak, gonjenje Austrijanaca se mora nastaviti bez predaha. Oni se povlače u neredu, ostavljajući za sobom rezervnu opremu, topovske kare, kuhinje, sanduke sa municijom, a i one sa tokajem i cigaretama "makenzen".

Međutim, pred Nišom ih čekaju Nijemci, oni su već tvrd orah. Čak su i skoro sa Baltika dovukli jednu diviziju u pomoć. Srbi napadaju odmah, pravo iz pokreta. Bilo je to 9. oktobra 1918, datum koji će Risto dobro upamtiti. U zoni sudara je strašni sud, njemačka artiljerija tuče bjesomučno, dok sikće hiljade pješadijskih cijevi, gori nebo i zemlja. Po uzvišenju zvanom Crveni breg, gdje su švapski položaji, Srbi grabe brisanim prostorom, hrabro padaju, ali juriš ne prestaje. Negdje iza podne opet od Rista komanda traži ono što mu basta. On sa pomoćnicima uspjede nekako dovući svu tu mitraljesku željezariju na povoljnu poziciju. Pomoćnik Erdeljan mu doturi municiju i on odmah poče štemati po posluzi švapske baterije, koja je panično hvatala zaklon i uzvraćala pješadijskom vatrom. Prebaci se na povoljniji položaj i poče rešetati sve što se miče.  To dade zamah srpskoj glavnini, a oficiri grmnuše: "Bombe! Juriš!” Baš u tom trenutku jedan precizan artiljerijski karteč zasu Rista i saborce oko njega. Topli mlaz krvi linu, pred očima mu se zavrti i naglo potonu u tamu. U neka doba povrati svijest, oko njega jauču ranjenici, a na stomaku vidje poveću krvavu masu. U prvi mah pomisli da mu je utroba otvorena, ali srećom to bješe samo usirena krv iz vrlo teške rane. S mukom okrenu glavu prema vojniku blizu njega, koji je u teškom ropcu izdisao. Prepozna svog dobrog prijatelja, podnarednika Đorđa Grkovića iz Gacka, koji se nakon par trzaja umiri. Do njega dopuza ranjeni Šumadinac Zdravković: "Izgibosmo, brate, ali su i oni grdno naje...i! Poginu nam i komandant bataljona Ružičić." Dok čuje udaljenu potmulu jeku bitke, Risto upita gdje je bataljon. "Osvojili su položaj, gone Nemce" reče mu drug. Eto, i njemački langšturm bataljoni i jeger pukovi bježe!

U bolnici u Leskovcu ljekari su se danima borili da ga spase. Preživi voljom Oca nebeskoga. Uskoro dozna da je i njegovo Sarajevo oslobođeno. Dvojna monarhija je odavno davala sve slabije znake života, dok im uskoro Srbi sa saveznicima zakovaše i zadnji ekser u mrtvački kovčeg. Tada i Njemačkoj dođoše crni dani, nikad crnji od kad ih je Bizmark proglasio carevinom!

Poslije liječenja nađe svoju jedinicu u Zemunu, tu mu rekoše da je u pohvalnici Prve armije čitano i njegovo herojsko djelo. Nešto kasnije Ristu Šošiću je dodijeljena Karađorđeva zvezda sa mačevima. Njegovi saborci rekoše: "Ako ovo nije pošteno i krvavo zasluženo odlikovanje, onda koje jeste?!“

Dvadeset godina kasnije, povodom godišnjice oslobođenja i ujedinjenja, na svečanoj vojnoj paradi ispred hiljada Sarajlija defilovala je i grupa nosilaca ili, kako se to još govorilo, vitezova Karađorđeve zvezde. Mnogi poznanici i komšije u visokom koščatom čovjeku prepoznaše Rista Šošića. Nađoše se iznenađeni, jer on to nikad nije spominjao, dok su se razni prsili i za najsporedniju ulogu u Velikom ratu. Kad ga poslije sa divljenjem upitaše za orden i podvige, on, bez gordosti, prosto k'o da mu je pomalo nezgodno, reče: "Pa eto, jeste, dobio sam to krajem rata." Kod karakternih ljudi ima nešto stidno kad treba da govore o sebi i nekim svojim pohvalnim djelima. Patrijarhalni kalup Hercegovine, koji je ponio iz kuće, od muškarca je tražio čast i dostojanstvo po onoj staroj: "Nit se u dobru pohvali, a ni u zlu pokudi." Ristu bješe nedostojno prsiti se poslije toliko izginulih drugova, od kojih mnogi ostaše po gudurama i klancima, često bez groba i popa, gdje im gavrani i vuci držaše opijelo. Uz to zemlja puna teških invalida, dok se stotine hiljada ratne siročadi još zlopati u siromaštvu. Zato se svojski zalagao da kroz udruženja dobrovoljaca, oficira i ratnika, te raznih patriotskih društava, oni ne budu zaboravljeni i ostavljeni.

Risto bi samo na traženje svojih u porodici, ponekada, sa dosta pripovjedačkog dara, kazivao ponešto iz ratnih uspomena, kad bi ga oni, posebno djeca, slušali  zadivljeno.

Njegovo angažovanje oko fudbala doživjelo je svoje zvjezdane trenutke. U međuratnom periodu je bio najuspješniji trener Slavije, osvojivši drugo mjesto u prvenstvu Jugoslavije 1935/36. Upravo on je godinama stvarao taj izuzetni tim, još od dječačkog uzrasta. Harizmatični čika Risto, kako su ga zvali, umio je kod njih pored talenta prepoznati i bitne moralne i mentalne kapacitete. Usmjeravao ih je i učio životnim vrijednostima, tako da su oni, i izvan fudbalskog igrališta, postali velika i poznata imena u raznim djelatnostima. To su bili prije svih: Slavko Zagorac, Branko Stanković, Predrag Đajić, Milan Rajlić, Miroslav Radojičić, Zdravko Besarović, Rato Dugonjić i drugi. Oni su upravo bili i okosnica pomenutog vicešampionskog tima. Risto je uživao ogromno poštovanje u sportskim krugovima, pa će mu bukvalno spasiti život ljudi iz hrvatskog SAŠK-a, kada su ga ustaše zatočile 1941, hapseći redom najuglednije Srbe bliske monarhiji. Zbog istog "grijeha" hapse ga poslije rata i komunisti, kada će ga spasiti njegov bivši igrač, partijski funkcioner, Rato Dugonjić. Međutim,  ova tema zaslužuje jednu posebnu priču, jer istorija FK Slavija je u stvari istorija sarajevskog fudbala.

Risto Šošić je bio gromada od čovjeka, sa zavidnim ugledom u svome gradu, skroman i pošten. Za sebe nikad ništa nije tražio, ni stan, ni bilo šta drugo. Nikada sebe zbog učešća u ratu nije smatrao nikakvim posebnim pojedincem, već da je samo, kao nebrojeni drugi, vršio naprosto svoju patriotsku i ljudsku dužnost.

Porodica

Porodica Šošić je pripadala srednjem, temeljnom sloju srpskog građanskog društva između dva rata. Njeni članovi su se isticali u mnogim privrednim, političkim i društvenim djelatnostima tadašnjeg Sarajeva i šire. Glava porodice Gavrilo Gavro Šošić (1853-1937) bio je vlasnik pekare u Kašikovića ulici, poviše katedrale. Zajedno sa suprugom Milenom, rođenom Živković (1857-1937) imao je osam sinova i jednu kćer. Djecu su vaspitali u patrijarhalnom duhu, uz skoro vojničku disciplinu i svi odreda su pokazivali visok stepen patriotske svijesti. Pored junaka naše priče, Rista Šošića, pominjemo i ostale. Jovo (1887-1951) je bio istaknuti nacionalno-politički radnik, oblasni poslanik, ugledni član Radikalne stranke.

Risto Šošić sa roditeljima Gavrila Principa
Foto: glassrpske.com

Za vrijeme rata austrougarske vlasti su ga zbog veza sa "Mladom Bosnom", podvrgle zatvorskoj torturi, što mu je trajno oštetilo zdravlje. Nikola (1884-1971) je bio stub i oslonac porodice, od oca je preuzeo posao s pekarom, koju je modernizovao na parni pogon. Osim centrale u Kašikovića br. 4, imao je prodajna mjesta na Gajevom trgu br. 2 i u Kralja Tomislava br. 11. Dragutin (1897-1985) bio je dugogodišnji načelnik finansija u Vojnoj bolnici i vrlo ugledan stručnjak za medicinsku opremu. Boško (1908-1988) je završio Kraljevsku vojnu akademiju i bio kapetan prve klase. Miloš je bio čovjek tehnike, po svršenoj Tehničkoj školi neko vrijeme studira Politehniku u Parizu. Glasio je za cijenjenog stručnjaka u oblasti željezničkog transporta, ali i uvaženi aktivista Sokolske organizacije. Kćerka Olga (1904-   ) udala se za poznatog češkog trgovca Antona Klingera. Poslije Sarajeva živjeli su u Pragu. Mitar (1884-   ) je umro mlad, o čemu nema više podataka, dok je Lazar preminuo još kao dijete. Izdanak te čestite porodice je i naš ugledni sugrađanin iz Istočnog Sarajeva, akademik Mirko Šošić, sin pomenutog Miloša, svojevremeno izuzetan hirurg, šef grudne hirurgije i profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu.

Piše: Dragan Mijović