Sjeverac je brijao i srce pucalo od hladnoće dok se lagano spuštala noć na snježnu bjelinu Karpata. Tražeći zavjetrinu, jedan vojnik stisnutih vilica od bola i napora, kao ranjeni vuk se puzeći podvlačio pod spuštene grane velike jele. Snaga mu bješe na izmaku, čitav sat se vukao dotle, ostavljajući krvav trag prtinom. Đavolski peče svaki pokret ranjene noge, koja ga "ne sluša", što govori da je tane zakačilo kost. Njegova patrola bješe zasuta vatrom kozačke zasjede i tad osjeti oštar bol i utonu u tamu. Svijest mu se polako vraćala i bistrila, dok se spuštao suton spozna da je ostao sam u mukloj šumskoj tišini. Nigdje nikoga živa, ni Rusa ni njegovih drugova iz patrole, koji su valjda pod vatrom brzo odstupili nazad.

Dok je kroz jelove četine gledao žmirkanje zvijezda na visokom mrko-modrom nebu, Sarajliju Rista Šošića, redova 13. kompanije Prve bosansko-hercegovačke k.u.k. regimente, pritiskala je jedna misao. Od stotinu načina da jedan Srbin izgubi život valjda je najgluplji, a time i najtragičniji taj da ga položi boreći se za Austrougarsku monarhiju, čije su vlasti počinile tolike grijehe, pa i ozbiljne zločine nad njegovim narodom. Oni bi Srbe, kao stalnu smetnju i prijetnju, najradije pobrisali sa Balkana, jer ne vjeruju tim "barbarima" i buntovnicima čak i kad prime "uniju". Za skoro sedam decenija peglanja habzburškog prestola svojom uzvišenom pozadinom, njegovo carsko i apostolsko veličanstvo Franc Jozef je naučio da su ti Srbi dobri jedino da sa ostalim Slovenima ginu u ratovima za austrijsku krunu i tako prištede skupe germanske živote.

Ranjenik se sjećao kako ih je korpskomandant, general Stevan Ljubičić, posjetio na Galicijskom frontu, koji u Beču pretenciozno zovu "bedem civilizacije". Bilo je to jednog kišnog decembarskog dana 1915. na položaju kod Dunajca, gdje su danima šljapkali u žitkom blatu rovova. Tada im je taj Srbin sa Banije, crn mu obraz dovijeka, držao smiješne motivacione govore, pune izlizanih fraza, u koje, mada odan bečkom dvoru, biće, ni sam nije vjerovao. Govorio je kako je upravo neviđena čast dati život za svoga cara, kojeg je sami Bog postavio na presto domovine, da kao dobri pravedni otac bdi nad njima.

Elem, srećna li je ta Bosna da može kosti svojih sinova nemilice sijati od Italije do Ukrajine, kako bi gospodstvo Beča moglo prisvojiti i podjarmiti još nešto tuđeg životnog prostora.

General im je "objasnio" da budućnost i sreću njihove domovine i njihovih porodica oduvijek ugrožavaju ti divljaci Rusi i zato je sveta dužnost potpuno ih potući. Oni koji su odrastali uz priču o Kosovu i Lazaru, o slobodi zlatnoj, diveći se Obiliću i Karađorđu, teško su mogli progutati tu priču. Međutim, kod drugih se našlo ostrašćenih fanatika da za račun Beča s mržnjom udaraju na pravoslavne Ruse, kao što su njihovi sunarodnici šuckori u Bosni udarali na pravoslavne Srbe. Uostalom, u Stambolu je 1914. proglašen džihad protiv Rusa i Srba, a reis-ulema je zatražio od muslimana Bosne da provode tu svetu dužnost.

U januaru 1916. bosanska regimenta napušta Galiciju i u dugim marševskim kolonama prelazi na snježne Karpate. Na visu Veliki Lisac Šošićev bataljon sagradi zemunice. Rovove je bilo nemoguće kopati u zaleđenoj zemlji pod snijegom, te su ležali u nekim jamama. Prostor je bio ogroman i šumovit, pa su ga kontrolisali patrolama, prateći tragove u snijegu, kako im Rusi ne bi zašli za leđa. Ti kozaci su bili opasno ubitačna vojska i kao duhovi su znali iznići tamo gdje im se najmanje nadaš, pa otvoriti žestoku paljbu. Tako je bilo i juče, kada su zaskočili njegovu patrolu.

U nekoj polusvijesti Šošić je priželjkivao da ga oni nađu ranjenog, vjerujući da ga ne bi dotukli, jer bi im se javio. Odnijeli bi ga u svoj logor, a budući zarobljen ne bi bio oglašen dezerterom.

Koliko je samo puta Risto zavidio drugovima koji su proteklih mjeseci u velikom broju prebjegli Rusima, a on to nije mogao. Njegovo dezerterstvo je moglo biti fatalno za starijeg mu brata Jova, kojeg su austrougarske vojne vlasti odavno upisale u indeks "politish verdachtig" zbog veza sa "Mladom Bosnom" i drugih sumnji.

Ujutru rano, dok su mu ružičasto plavkasti krugovi treperili pred očima, zbog velikog gubitka krvi pomodrelog od zime Rista zaleđenih obrva i brkova nađe patrola njegovog voda.

Dok su ga iz bataljonskog previjališta otpremali za vojnu bolnicu u Gracu, čuo je nečije riječi: "Ovaj se izvukao, blago njemu". To bi obično rekli kad rana nije smrtna, a zbog liječenja će ranjenik duže vrijeme odsustvovati sa fronta, a možda i za stalno zbog posljedica. Još bi rekli i "tausendgulden-schuss", rana od hiljadu zlatnih talira, jer će mnogi od onih što ostaju završiti u plitkim grobovima tu iza borbenih linija.

Liječenje je potrajalo dok ponovo nije čvrsto stao na obje noge. Odatle ga komanda uputi na obuku za mitraljesca, kao kršna žilava momaka, te okretana i vješta oko razne tehnike, "befel je befel". Valjalo je popuniti galicijski front prorijeđen ogromnim gubicima poslije velike ofanzive Rusa pod Brusilivom tog ljeta, dok je Risto bio odsutan.

Važna, ali netačna vijest

Šošić se vratio u svoju kompaniju (bataljon), koju nađe na položaju kod Konjuhe i tu mu, na isturenom mitraljeskom gnijezdu, dopade teški "švarcloze M-1907". Bilo je negdje sredinom novembra kada mu ordonans Mićo, rodom iz Goražda, uruči post kartu od brata Nikole, koji mu piše da se preko Crvenog krsta saznalo kako im je najstariji brat Jovo zarobljen od Rusa. Ta vijest je za Rista bila dar s neba i davala mu odriješene ruke da i sam prvom zgodom prebjegne Rusima. No, kasnije će se saznati da je vijest bila netačna i da je Jovo Šošić tada tamnovao u austrijskom zatvoru.

Uskoro dođe vijest da je i ostarjeli car Franc Jozef otišao Bogu na istinu, poslije "mašala" 68 godina duge vladavine. Istog dana četa je upućena da položi zakletvu novom caru Karlu, kojom prilikom je korpskomandant ponovo držao "dirljiv govor" kako vojska neće ostati sirotna i nezaštićena zbog smrti svog vrhovnog zapovjednika, jer im je dragi Bog podario novoga cara pokrovitelja. Lica mnogih vojnika bila su kiselog izraza tipa: "E, baš smo srećni ko niko na svijetu". Tokom zakletve mnogi su, kao i 1914, u sebi prizivali Boga: "Gospode, ne veži me ovom pod moranje datom zakletvom." Bio je to 23. novembar 1916. godine.

Risto tih dana s glave na glavu "vaga" Srbe iz čete, tražeći povjerljivog, spremnog ortaka, jer bijeg sa fronta se kažnjavao smrću po kratkom postupku. Na kraju se odluči za Mitra Koponju iz Vogošće, koji bješe pogodan i zbog toga što je održavao žičane zapreke ispred rovova i znao prolaze kroz njih. Mitar rado pristade pa jedne tamne kišne noći pomoliše se Bogu, uzeše pištolj, kame i dvije-tri bombe, pa krenuše. Nosili su nekolika koluta bodljikave žice kojom prevariše vojnika na mrtvoj straži, govoreći da idu popraviti neka slaba mjesta na zaprekama.

Prošavši cik-cak stazicom kroz šest redova žice počeše puzati prema ruskim linijama. U mrkloj noći su bauljali po glibu, a kiša pređe u susnježicu. Uskoro ih otkriše "njihovi" i otvoriše pješadijsku vatru, a potom su i granatama biskali teren ne bi li ih smlatili. Zadugo su čekali u nekoj brazdi po onoj "ćuti, miruj, ne izviruj", dok je iznad njih praštalo i gorjele svijetleće rakete. Oko tri sata iza ponoći vatra jenja, pa pretrčaše Rusima. Povikaše: "Predajemo se, braćo!", a neki kozak ih presrete riječima: "Turko! Ne hoćeš vojevati!", valjda zbog fesova koje su nosili. Stvar se brzo riješi kad se bjegunci počeše krstiti uzvikujući: "Mi Srbi! Srbi braća!"

Mokri i kaljavi do očiju predati su u komandu kao "vojnopljeni Avstrijaki" koji su "sami prišli". Ponudiše ih hranom i pićem uz peć, da bi osušili uniformu. Naravno, odmah su jednom oficiru izbiflali sve što su znali o broju i rasporedu švapskih snaga i tehnike, stanju morala i kvalitetu jedinica. Sutradan su sprovedeni u glavni štab slavnog Brusilova.

Tu zatekoše još jednog prebjega, nekog Todorovića, Srbina iz Višegrada, koji je iste noći šmugnuo Rusima. Dok su u jednoj prostoriji čekali dalje procedure, tu ubaciše i nekog privedenog civila. Kad taj shvati da oni nisu zarobljenici već prebjezi iz švapske vojske, poče ih na njemačkom jeziku nazivati izdajnicima i gadno psovati, dok ga Risto ne zveknu nekom daskom po glavi pa ga ošamućenog stražari nekud odvedoše. Uskoro ih posjeti jedan češki oficir koji je upisivao dobrovoljce za srpski korpus, što oni jedva dočekaše.

Elem, 1. decembra sin Gavra Šošića, vlasnika poznate pekare u Sarajevu, obre se u Odesi, kroz koju je već prošlo desetine hiljada dobrovoljaca, spremnih da se što prije priključe srpskoj vojsci. Svi su oni bili vođeni istom idejom i istom mišlju o slobodi i ujedinjenju sa ostalom srpskom braćom. Odziv je od početka bio izvanredno veliki, uprkos neprestanoj propagandi austrougarskih agenata, posebno nekih zarobljenih Hrvata. Oni su širili priču kako će austrougarske vlasti progoniti njihove porodice kod kuće, i stalno u nekakve notese upisivali imena dobrovoljaca. I tadašnji zarobljenik Josip Broz revnosno je, po vlastitom priznanju, širio tu propagandu, što je pokolebalo jedan broj dobrovoljaca, posebno onih nesrpske nacionalnosti.

U Odesi je za smještaj dobrovoljaca Prve srpske dobrovoljačke divizije generala Hadžića bila improvizovana kasarna u jednoj fabrici konoplje. Dok su marširali kroz grad, ruski vojnici bi znali zapjevati: "Serbija, Serbija, žalko mnje tebja/ Avstrija, Germanija napali na tebja". Šošić je raspoređen u treću četu dopunskog bataljona potpukovnika Živkovića, zvanog Ćamil. Dobiše srpske šajkače i ruske uniforme, jedva dočekavši da zbace sa sebe one omrznute švapske. Uskoro ga komandir čete, Čeh potporučnik Nevrkal, zateče pitanjem: "A šta je tebi Jovo Šošić?", pa kad Risto reče "rođeni brat" poručnik ga poče srdačno grliti. Poslije ispriča da je sa Jovom još prije rata tajno sarađivao, kujući zavjeru protiv Austrije.

Uskoro oglasiše da će jedan francuski brod prevesti prvih hiljadu dobrovoljaca za Solun, što izazva pravu gužvu i pometnju, jer se odmah prijavilo njih preko sedam hiljada. Nije bilo druge nego da se to kockom riješi. Izvlačene su ceduljice na kojima je pisalo "ide" ili "ne ide". Šošića kao da poliše 'ladnom vodom kad na svojoj cedulji pročita da ne ide, ali nije odustajao da se pošto-poto ukrca na tu lađu. Obrlati komandira Navrkla da mu to nekako izburgija, i stvarno, u bataljonu se desi jedno odustajanje i Rista kao rezervu sa klupe, utefteriše za prvi transport. Nevrkal je Ristu to sredio preko oficira Mihaila Vurma, takođe Čeha, kojeg su Srbi rođački zvali Miloš.

Virus fudbala

Mada je to "ide" značilo možda i put u smrt, dobrovoljci tada na to nisu mislili, već gorjeli od želje da se što prije uključe u borbu za slobodu svojih porobljenih krajeva i njihovo ujedinjenje sa Srbijom, o čemu se naveliko pričalo.

I tako ova hiljadarka "srećnih dobitnika" 3. januara 1917. krenu iz Odese vozom ka Port-Romanovu, jednoj maloj luci na Sjevernom ledenom moru. Putovalo se oko mjesec dana, a u vozu pjesma i šala nisu prestajale, iako su išli u nepoznatu budućnost, ne znajući šta ih čeka. Konačno se 1.072 dobrovoljca i 26 oficira ukrcaše na jednu francusku lađu 10. februara. Bura je bjesnila cijelim putem, ali nije pokvarila dobru atmosferu pod palubom. Srpski oficiri koji su još jesenas došli u Rusiju da izvrše brzu doobuku dobrovoljaca i postave formaciju, sobom su donijeli i srpske pjesme sa Solunskog fronta pa se tako pjevalo "Sprem'te se, sprem'te, četnici", "Marširala kralja Petra garda", a često i ona kako se kreće lađa francuska kojoj su prijetnja švapski sumareni (podmornice). I ovaj put je njihova francuska lađa mogla postati plijen te smrtne opasnosti za brodove Antante. Zato je kapetan uzeo kurs visoko na sjever, računajući na njihovo manje prisustvo u tim vodama. Taj francuski oficir - veteran nije se mogao čudom načuditi neprekidnoj šali i pjesmi, čak su i horovi formirani. "Ja ovakvog naroda nikad do sada ne vidjeh, kada Francuzi polaze na front povazdan tiho sline i cmizdre, gledajući i ljubeći slike članova porodice. Kad sam prevozio Ruse, ti samo vrte brojanice i skrušeno šapću molitve, a ovi, gospodo, pardon, pa ovo nije normalno". Dobrovoljci su izvodili razne šale i bijesne gliste kako bi zabavljali društvo. Neki Milan Drljača iz Sarajeva znao je originalno njakati kao magarac, od čega bi svi prasnuli u smijeh, na šta bi se ponovo začuo kapetan: "O, mondije, ovo ipak nije normalno!"

Tako dospješe pred Glazgov. Poslije tri dana stalnih pregleda osoblja lučke kapetanije i doktora, dozvoliše im iskrcavanje. Određen im je neobičan smještaj u zdanju opere, koja u to vrijeme nije radila. No i pored toga nekoliko članova ansambla, koji su se tu zatekli na uvježbavanju repertoara odlučiše da im prirede muzičku dobrodošlicu. Vojnici nisu baš marili za operske arije, pa počeše od dosade trijebiti vaši iz odjeće. Neko se dosjeti da i oni imaju svog virtuoza, jednog "dimljenog Srbina", zvanog Mito, koji je od Švaba utekao zajedno sa svojom violinom. Kad ga podviknuše, on spremno iskorači na binu, pokloni se gospodi muzičarima i ni pet, ni šest raspali kolce. Klavirista, i sam pobuđen Mitovom svirkom, poče ga pratiti tandara-mandara, dok ne uhvati ritam "keca". Za to vrijeme u parteru je već ljuljalo urnebesno kolo. Kroz otvorena vrata opere prolaznici začuše nekakav džumbus unutra i provirivši ostadoše potpuno zatečeni prizorom. Neki se ohrabriše i počeše hvatati u kolo i nevješto zbrda-zdola veselo igrati. Poslije je bila gala večera, čuli su se uzvici: "Živjela Škotska", "Alal im vjera", "Krasota božija". Nema šta nije izneseno pred veselu Srbadiju, koja smaza sve do posljednje mrve. Sutradan kupanje, pa šetnja po gradu, a Risto Šošić, već zaražen virusom fudbala, raspita se i nađe fudbalsko igralište i odgleda jedan trening podmlatka. Dok je popodne sa dvojicom drugova šetao gradom, presretoše ih dvije otmene ledi i ljubazno zamoliše da im poklone svoje kokarde. To ne mogoše odbiti i dame im, u znak zahvalnosti, u prvoj prodavnici kupiše bocu viskija, aparate za brijanje i nekoliko sapuna. 

Treći dan se ukrcaše na voz i opet pjesma i veselje na odobravanje Engleza: "Veri gud, Serb! Veri gud!". Za njihov vozni red se znalo, pa su im članice humanih udruženja na usputnim stanicama donosile hranu i čaj.

U luku Portsmaut voz stiže ujutro 26. februara 1917. godine. Prije nastavka putovanja dobiše poduži odmor da protegnu noge u šetnji gradom. U samom centru iz jednog lokala začuše povik: "Srbi, braćo" i ugledaše konobara kako se zalijeće u njih i sav vilen ih grli i ljubi. Bio je to neki Ličanin koji ih poznade po šajkačama. Za njegovim šankom Risto i društvo podobro pokvasiše grlo izvrsnim skočem. Ne treba sumnjati kako bi rado nastavili to veselo druženje još koji sat, ali je čekao brod koji će ih prevesti preko Lamanša.

Revolucija, glad i žrtve

Uprkos skepsi nekih od glavnih ruskih stratega, ideju generala Alekseja Brusilova da pokrene snažnu ofanzivu u Galiciji podrža lično car. Razradivši precizan plan, Brusilov 4. juna 1916. snažno udari u isti mah na dosta tačaka austrougarskog fronta. Dvije od tri njegove armije u munjevitom prodoru nezadrživo su napredovale i već za četiri dana duboko potisnule neprijatelja, zarobivši odmah 200.000 Austrougara. Do kraja ofanzive taj broj se popeo na 400.000 zarobljenika, čime je kičma Ćesarove vojske bila slomljena. Da Njemačka nije brzo vozovima prebacila dio trupa sa zapadnog fronta, Austrija bi se našla na koljenima i vjerovatno zatražila separatni mir. To bi rat skratilo za bar godinu dana i uštedjelo stotine hiljada života na obje strane. Takav epilog bi se sigurno i desio da Rusiju ne počeše potresati nemiri, političke pobune i štrajkovi, kojima se tražio izlazak Rusije iz rata. Sve je kulminiralo revolucijom boljševika, uz pomoć njemačkih tajnih službi. Oni su svojoj državi usred ratnih teškoća i napora zarili nož u leđa, dovodeći je na ivicu ponora pa su u Beču i Berlinu mogli otvoriti šampanjac. No to veselje će im uskoro prisjesti. Boljševici su tada posebno usrećili matušku Rusiju gubitkom 1.600.000 kvadratnih kilometara teritorije na kojoj je živjela trećina stanovništva te milionskim žrtvama krvavog građanskog rata i gladi.

(Nastavak u sljedećem broju "Glasa plus")

Piše: Dragan Mijović