Moba

Sve zaraste, izdivljači, iskorovi, zapogani... i pitome planine, i redušnjaci, i jagodnjaci,i vrela, i čaira... Samo ostaju čari uspomena,  neispunjene želje i ožiljci.

Tom blago nagnutom livadom ispod krša, iznad Grozdina vrela, ne možeš sada progaziti bez dubljih, gumenih čizama. Trnje, gladišika, čičak, zukva, glog i tek poneki kruščić i grabić nasvojili su, zavladali ko dušmanin koji  misli da će ostati ovdje pet stotina godina.

Gdje je ona  pitoma livada,  reske trave, djevojačkom dušom prošarana i izvezena cvjetnim bojama, s mirisom majčine dušice i prvih reduša?

Tetak Boro bi uvijek bio kosibaša. Bio je to povisok,  mršav, izuzetno žilav čovjek, koji je imao dobar par, velikih  konja. Bio je poznat po tome što bi mu se, kad se posječe ( a često mu se to dešavalo) rane nevjerovatno brzo zamirivale, a i po tome što su ga sami konji, kad god se napije, instinktivno dovozili na gumenim kolima pravo pred njegovu kuću. 

Poranio bi izdaleka, da bi prvi raskosio s vrha, ali vješto, da  koscima mahovi otkosa ne dođu „podrebar“ nego onako na ruku, kako bi se sa manje napora slagala trava s desno nalijevo. Ipak, kad zakosi dvadesetak kosaca, mobenika, oni posljednji ponekad nagrabuse, jer je livada valovita i strmovita, a i samo iskašanje je nekako prljavija, teža  i dosadnija kosidba. Tetak bi u tom prvom raskosu, tako momački podvriskivao, (a pošto je  jutro glasno i bistro), činilo bi mi se, da se jeka vriske  čula sve do pruge, sa koje mu je piskom odgovarao  rani zadimljeni „ćiro“ koji je svako jutro vozio od Višegrada ka Sarajevu.

 Kosibaša je  morao biti ponajbolji kosac, sa dobrom „kovanicom“ i belegijom „talijankom“,  ali i vođa koji neće ni  družinu premoriti, niti domaćinu ostaviti loše pokošeno. Domaćin, Adžo, je određivao dalji redoslijed, kosaca po vještini i viteštvu, dok bi on ostao posljednji, da ima najbolji pogled na mobu. Posebna revizija je bio đed, koji je već bio prestao kositi, ali je sa štapom prevrtao svježe  otkose da provjeri ko dobro ne sastavlja mahove.

Tada sam imao petnaestak junećih godina i mislio da sam već veliki.Otac je te sedmice bio treća smjena, pa sam jedva dočeo da me pusti da ga zamijenim na mobi.U tim vremenima smo mi dječaci veoma rano učili kositi, maltene, kao kad sad djeca počinju baratati kompjuterom.Dotad sam sa djecom donosio vodu sa Grozdinog vrela, što mi je izgledalo tada već dosadno i ponižavajuće. To Grozdino vrelo je tajilo neku  mističnu priču da liječi groznicu, pa je  neko bacao tadašnje, bijele, metalne dinare u taj izuzetno hladan izvor, od kog nikad ne zaboli grlo. Đed mi je kazivao da će se razboljeti onaj ko ukrade novčiće iz vrela...Na najsunčanijem dijelu livade su se nazirale davno zarasle zidine neke kuće.Govorili su „Jovankina kuća“, ali niko nije znao kad je živjela, ni ko je bila ta Jovanka.

Adžo me je ubacio među  jake kosce, negdje u sredinu mobe,  da ne budem baš pri kraju. U običnom skromnijem dijelu našeg naroda se djeci prenosilo da je sredina zlatna („nemoj ni prvi, ali nemoj baš ni zadnji“). Nekad je sredina najgora...Sve je bilo dobro do podneva, kada je sunce već pripeklo, a kosa se „zatravila“ i zatupila...

I kosibaša je sve češće oštri, a neko je započinje i onu umornu romanijsku:

„Radovane, more li ti kosa?

More kosa, al nema otkosa.“

Tetak  je konačno naredio pauzu i otkivanje kosa pod širokom krošnjom divlje kruške.  Nigdje pravi kosac ne ide bez kova i dobre belegije, sem mene koji tada još nisam znao otkovati kosu i onih što uvijek idu grlom u jagode.  Uporno bih učio i probavao kovanje, ali bih samo „nagrdio“ kosu, tako da bi me  otac još gore grdio. 

- Najvažnije mi je da ja više ne nosim vodu - razmišljam ja, junaša...

Dug je ljetni dan koševine. Pripeklo. Policajac  Radoje se skinuo u crvene kupaće gaće. Sav je od mišića, sile, mase. Jedino ni on nema vještine, nego buba, odadire čistom snagom,  dok mu se niz čelo i leđa sliva znoj. Ponekad, kad na mobi nema najerica, kad su kosci naravni, dogovore se da se ne jure, nego se odmaknu na metar-dva  jedan od drugog i složno zamahuju, sijeku tako da se čuje samo jedan jedini, najjači, bratski fijuk.

Ja, od nevolje,  propuštam jednog po jednog kosca ispred sebe, jer mi se  kosa potpuno istupila. Nejake dječačke dlanove probili krvavi žuljevi.Sužavam mah.Opet čupa i ostaje trava pod otkosom.  „Uzda Marko i sebe i Šarca“.Pošto sam ostao predzadnji i Adžo i đed vide moju sramotu. Đed svojom čuvenom krivom tojagom preverće moj otkos, klima i kima ispod šešira i nešto mrmlja kroz brkove.Ne kaže meni ništa, a lakše bi mi bilo da bar kaže.

Ponekad bi se od šale, na nekim mobama, iza podne počela i ona:

„Duga dana u zla gospodara,

Neda sjesti, neda ljeba jesti.“

Ide ručak. Ide nasmijani ženski vod, naša ljetna ljepota i sreća.Tek oko tri popodne.Prva je strina. Na glavi nosi veliku pitu zeljanicu, a u obje ruke poveće zavežljaje.Bila je to izuzeteno visoka, viđena, tada još mlađa žena.I sad negdje imam crno-bijelu fotografiju sa njene svadbe, jer je otac, kao djever, poturao pod svoje cokule grude snijega da ne izgleda manji od stasite mlade u crnim dimijama. Sa strinom cure i snaše razastiru stolnjak ispod široke omorike čairnjače, na travu među razgrnute otkose i prave „carsku“ trpezu.  Mirišu jagnjeće pečenje  i rumene, masne  pite. U sredini velika crvena ćasa s kiselim mlijekom.U šarenim tanjirima žuti se slatki kajmak, koji ispod prikriva mladi sir. Salata od sočnih  krastavaca, mladog luka  i  ponekog krupno rasječenog paradajza. Pred kosibašu dodaju plećku.  Šarena slanina, rakija, pivo, Grozdina voda i tetkova zdravica:

„Domaćine, bio gazda, im'o svega, im'o vazda...“

Adžo  otkova na brzinu i moju kosu, onako samo po zatupljenoj žici, da me spasi od sramote i ona ponovo zazvižda, zafijuka, zapjeva... Dođe mi da podvrisnem ko moj tetak izdaleka.

Triput se spustimo koseći složno, tri put izađemo i ostalo još samo malo od pedesetak duluma Adžove livade. Kad je pun želudac, kad  se popije koja, odmori, zapjeva, kad sunce iznad Javorine  nagne prema Trebeviću, dobije se nova snaga.

„Biće dobar kosac ovaj moj bratić,“ bodri me i junači  Adžo, koji je uvijek na koševini nosio manju pljosku rakijice, jer ona najbolje, navodno,  gasi žeđ. Kad god bi pijucnuo iz pljoske, uvijek bi kleknuo na jedno koljeno, „da mu rakija ne udari u noge“.

Izađemo  i četvrti put i prikošeno.  Miriše pedeset duluma svježih otkosa.Dvadeset kosaca pjeva i vraća se u selo, s kosama okrenutim ka nebu. Klikću orlovi mišari, kruže i lebde gotovo bez pokreta širokih krila.  Sljedeće neđelje s pjesmom na mobu  kod nekog drugog domaćina.

Nema ni đeda, ni Adža, ni kosaca, ni moba, samo ponekad sijevne reuma u ramenima od koševine i naviljaka. A opet, jedni se žale da sve zarasta, dok se drugi  stalno bune što se rastinje posječe...

Ljeti svratim na hladno Grozdino vrelo i sve mi se čini kako čujem da neko zainat vrišti ili možda voz pišti ispod Javorine.

Iz knjige „E, moj sokole“ Slobodana Kovačevića