Pripremanje zimnice odavno se pokazao kao dobar biznis, a sad je najviše posla ima za proizvođače džemova i sokova. Za pojedine proizvode, kad se oduzmu troškovi, ostane i 70 odsto čiste zarade.

Supružnici Dabović, Ana i Stojan, svoj mali biznis pokrenuli su usputno još devedesetih godina. Oboje tada zaposleni u državnoj službi, krenuli su sa preradom šumskog voća, onako uzgred da potkrijepe kućni budžet od par njemačkih maraka.

A evo ih danas, svoji na svome u Sirogojnu na Zlatiboru, nekada sporedni posao pretvorili su u porodični biznis i imaju registrovanu firmu. U međuvremenu su od proizvodnje pasterizovanih slatka, džemova, sirupa, sokova decu odškolovali.

Žive pristojno, zarade, kažu, dvije solidne plate od posla koji ne zahtijeva veliku investiciju. Ali, traži dosta rada i truda i zbog toga su oboje raskinuli radni odnosi u firmama u kojima su radili.

“Početni kapital” bili su im posvećenost tradicionalnoj recepturi, koju je Ana naslijedila od majke i babe, a koja ne podrazumijeva nikakve konzervanse, i zlatiborske šume u kojima se moglo naći šipurka, drenjka, borovnice, šumske jagode i drugih plodova koji se daju preraditi u prijatan i zdrav ukus.

„Posao koji nam je služio da bukvalno preživimo, pretvorio se u posao od koga lijepo živimo. Počeli smo na inicijativu tadašnje direktorke Muzeja na otvorenom “Staro selo” – Sirogojno, koja je željela da u prodavnici koja nudi proizvode tradicionalnih zanata ima i prerađevine od šumskog voća. Mnogo porodica je tada radilo za njih, čini mi se, cijelo selo, ali ih je većina vremenom odustala. Ostalo je nas nekoliko. Do 2017. dok je zakon dozvoljavao, radili smo bez registrovane firme“, priča za Blic Ana Dabović.

Proširivanje posla i tržišta podstaklo je supružnike da uvedu proizvode čije se sirovine ne mogu naći u šumi ili ih barem tamo nema dovoljno. Zato jagodu, kupinu i aroniju kupuju od uzgajivača, a u troškovniku su im još samo ambalaža i šećer. Pod uslovom da imate adekvatan prostor za skladištenje proizvoda i dovoljno mjesta u zamrzivačima, kažu svima koji razmišljaju da krenu njihovim putem, nikakva druga ulaganja nisu potrebna.

Da bi proširili asrotiman, ali i zaradili mimo osnovne djelatnosti, podigli su malinjak. Iz njega beru plovode koje prerađuju.

„Od džema, sirupa i slatkog od maline zaradimo duplo više nego što bi svježe voće prodali hladnjačaru. Od tegle džema od šipurka koji sam sama nabrala mi ostane 70 odsto od cijene po koje sam je prodala“, kaže Ana.

U zbirnoj računici, kada ukalkulišu i šumske plodove koji sami beru i voće koje kupuju, kao i ostale troškove, Dabovićima ostane 40 odsto čiste zarade od vrijednosti za koje prodaju robu.

Moderno tržište danas traži i dekorisanu ambalažu. Nisu se Ana i Stojan oglušili na taj zahtjev, ali ni ovdje nisu odstupili od dekoracije. Boce i tegle su ukrašavaju kanafasom, koji posjeća na motive starinskih stolnjaka.

Stalni kupci su im Muzej “Staro selo” i još nekoliko prodavnica, mada im dosta ljudi, što naviknuti na njihove proizvode, što po preporuci drugih, dolazi na kućni prag da kupi kolač od šljive madžarke, kupinovo vino, slatko od borovih izdanaka, i sve ostalo što su Dabovići imaju u spektru proizvoda.