- Ova knjiga kreće se u rasponu od povjerenja u poeziju i njenu uzvišena misiju, u smislu zablude da pjesnici nešto mogu promijeniti, iako ne znam ko je poeziji dao taj stupidni zadatak da promijeni svijet kada cijeli svijet ne može promijeniti čovjeka, do one druge manje, uzvišene strane, tog lirskog torbarenje za sitne honorare i bijedne isplate. I uvijek su problem putni troškovi, a zašto su oni problem, to nisam uspio odgonetnuti u ovoj knjizi -.
Rekao je ovo za “Glas Srpske”, pisac i pjesnik Đorđe Sladoje, objašnjavajući kako nije uspio u svojoj zbirci zabilješki iz svog bogatog književnog života i karijere “Doživljaji lirskog torbara”, odgonetnuti vječnu dilemu da li su liričari u ovom vremenu postali torbari ili su na neki način oduvijek to bili.
Podnaslov ove knjige “Priče iz književnog života” jeste indikativan, što bi Srbi rekli, jer objašnjava šta je suštinski problem naše književnosti, a to je da danas odavno nema tog književnog života. Sve se manje sastajemo, čak i po kafanama, a kamoli na književnim večerima ili susretima. Pogašene su velike izdavačke kuće, privatizovane knjižare pretvorene u butike i kafiće. Sve je podređeno brzoj zaradi. Ono što nije u službi profita, gurnuto je u stranu, a poezija na samu marginu i prepuštena samoj sebi. Književnost je potisnuta iz javnog života i osuđena da tavori. Pa, ipak, traje i bez obzira na sve i dalje se pišu, objavljuju i čitaju dobre knjige - dodaje on.
Ima pisaca i pjesnika koji se hvale stvaralačkim mukama. Iskreno, ne mogu da razumijem zašto se toliko muče sa stihovima, pored toliko muke i patnje po svijetu. Vjerujem da bi sastavljanje stihova trebalo da bude stvaralačka radost. Zahvalan sam Bogu što mi je dao tu mogućnost da mogu svoj doživljaj svijeta da oblikujem u jeziku i da ga podijelim sa drugima. Da pišem za svoju dušu, ne znam što bih to radio, jer ima i drugih užitaka koji duši možda i više prijaju. Važna je ta komunikacija sa čitaocima, jer ja vjerujem u sveto trojstvo pisac-djelo-čitalac. Koliko danas ima pisaca i čitalaca to je drugo pitanje.
Strašno (smijeh). Bilo je materijala koliko hoćete, ali sam napisao one koje sam najjače zapamtio. Mnogo je pola vijeka, nekako je to proletjelo i odjednom sam postao najstariji čovjek i pisac gdje se god pojavim. Trudio sam se da zabilježim najupečatljivije događaje i neke drage ljude i da ih stavim na papir, s nadom da ih tako čuvam od zaborava.
Otkud znam. Ne mogu ni da pretpostavim kako bi moj život izgledao da sam ostao da živim samo sa jedne strane Drine. Rano sam otišao od kuće, iz Uloga kod Kalinovika u Banat, kao i svako drugo siromašno hercegovačko dijete. Školovala me je tetka, jer su tetke institucije koje treba slaviti i opjevati. U Banatu sam završio gimnaziju, a onda sam se vratio u Sarajevo. I tu živio dvadesetak godina da bih početkom rata sa porodicom završio u Vrbasu i iskusio gorčinu izbjegličkog života u svim raskošnim oblicima siromaštva, bijede, poniženja, ali doživio i primjere ljudske dobrote i solidarnosti. Sad sam u Novom Sadu i sve je to, razumije se, ostavilo dubokog traga u mojoj poeziji i prozi, po principu što gore u životu to bolje u pjesmi. Bilo je doživljaja ovakvih i onakvih i strašnih i lijepih. Ipak, uvijek se vraćam na poeziju, jer da nje nije bilo svakako bih bio mnogo razneseniji i rasutiji čovjek. Poezija ima terapeutsko dejstvo, kako za onog ko je piše tako i za onog ko je čita.
Matica srpska i njen Letopis su čudo. Jedan od najstarijih časopisa u Evropi i svijetu koji izlazi u kontinuitetu. Kako god počnemo priču o Matici i Letopisu završićemo je tvrdnjom da se radi o svojevrsnim kulturnim fenomenima, rijetkim i u mnogo razvijenijim kulturama od naše. I Matica i Letopis su proizvodi čuda i truda. Veliko je čudo da u nas nešto traje skoro dva vijeka, a da ga u međuvremenu nismo reformisali, modernizovali, uskladili i na kraju rasturili. Čudo je neviđeno da nismo odustali od poduhvata na duge staze koji zahtijeva strpljivost, upornost i kaluđersku marljivost. Meni se čini da je kulturološka, istorijska i nacionalna svijest osnivača Matice bila jasnija i intenzivnija nego kod znatnog dijela današnje srpske inteligencije, a čulo za opšti interes neuporedivo razvijenije.
Srbi su uvijek u škripcu i vijekovima pred istim iskušenjima. Naš identitet je odavno zaljuljan, ali se nekako držimo. Na udaru su gotovo svi identitetski elementi i tradicija i ključne vrijednosti, važne istorijske ličnosti, jezik i pismo naročito i škola i crkva, po kojima se prepoznajemo među drugim narodima. Ima mnogo posla na čuvanju identiteta, ako hoćemo, a nadam se da hoćemo da ga sačuvamo. Nama propast odavno predviđaju i propast Srba je odavno projektovana, ali nije lako ni propasti. Duboko smo mi ukorijenjeni, dublje nego što mislimo da jesmo i mnogo dublje nego što neki drugi to misle. Nažalost, najrazorniji su ovi što iznutra rovare, oni što nikad nisu lijepo nešto kazali o srpskom narodu, jeziku i kulturi. Već sve to doživljavaju kao izraz palanačkog duha, pa su palanački pjesnici postali i Njegoš i Nastasijević. Identitet je ugrožen i spolja i iznutra, ali nadam se da ćemo nekako preteći.
Rekord
Apsolutni rekord u istoriji književnosti da se knjiga promoviše dva sata nakon izlaska iz štamparije i sasvim sigurno ću ovu činjenicu pomenuti u svojim budućim djelima. Zbog toga dugujem veliku zahvalnost svojim prijateljima, kolegama i saradnicima iz Centra za srpske studije, koji su od mene naručili predgovor za reizdanje moje prve knjige “Dnevnik nesanice”, a upravo je taj tekst na neki način doveo do knjige “Doživljaji lirskog torbara”, takođe objavljene u izdanju Centra za srpske studije.
Autor: Branislav Predojević
