Mnogi i sad misle da je za sve kriv Refik (Ahmetović)!

Najveći pobornici te teorije raspada su oni koji se još uvijek sjećaju „dobrih“ osamdesetih godina prošlog vijeka kad si mogao mirno zaspati i prenoćiti na klupi svakog parka od Maribora do Dubrovnika, od Novog Sada do Rijeke, sa novčanikom u zadnjem džepu. Ti „jugonostalgičari“ i sad  tvrde da su ondašnji „narodni milicajci“ morali po sistematizaciji  imati sto kila i dva metra visine,  a svako ko se tada bojao vlasti, ili bar iz strahopoštovanja, prešao bi na drugu stranu ulice kad šetaju dvojica takvih grdosija trotoarom.

Pefko nije ništa kriv!

Nije ništa kriv ni „napadač“ Zvonimir Boban niti Arkan, koji je bio na tribinama kao vođa navijača! Ni arkanovica... sve su to samo posljedice.

I prije nego što je Genšer porušio Berlinski zid, napravio ponovo Veliku Njemačku i „neko“ počeo rasturati Jugoslaviju, uvezeni su nam huligani iz najveće kolonijalne sile, Velike Britanije.

Kada bi oni (huligani) dolazili na utakmice, još sa aerodroma ili sa voza, morao se formirati policijski kordon „za doček i ispraćaj“ iz naših tada još uvijek mirnih ulica u blizini velikih stadiona. 

Dotad smo išli svi zajedno na derbije na Koševo i Grbavicu ili vozom na Marakanu i na  JNA, a gubitnici bi po povratku uglavnom koristili fraze: „Pustili smo vam“, „Ma sudija vam namjestio“, „Nama ne treba“. Jedino što su tada navijači izgubljenih ekipa plaćali  piće, a ni to nije bilo dio mržnje, nego kult zadovoljstva, izgovor za temu i razgovor uz veliku sarajevsku ili nikšićku  pivu.

Pamtimo ipak ondašnje povike, prapočetke sadašnjeg navijačkog zla : „Krepo Željo!“ ili „Sudija pojeo loptu“ ili „Sudija, da bog da  ti žena rodila crnca“ pa i „Cigani, Cigani!“

Tek kasnije, poslije Refikove sramote, došle su do potpunog izražaja: „horde zla“, „manijaci,“ „grobari“, „delije“ (turski konjanici),ili profašistički „plavi dečki“.

Nažalost, nismo uvezli ništa dobro sa Zapada (npr. pravu demokratiju, slobodu drugačijeg mišljenja, dobre plate, upravljanje otpadom) nego prvo muzički „teški rok“,  „hašišare“ i „noći vještica“, pa tuđe zelenaške banke, sumnjive nevladine organizacije, rijalitije uživo, preko baklji, vatri, oružja, uranijuma, do današnje mržnje.

„Srbe na vrbe!“ „Nož, žica, Srebrenica!“

Nema više onih veselih navijača, pružene ruke boljem, aplauza sjajnom protivniku.

Samo pobjeda i to po svaku cijenu, imperativ „poginuti na terenu“, „ustaše, ustaše!“, „Ubij Srbina“ „Idemo na Kosovo!“ „Skači! Skači!“  „Ubi Turčina!“

Igračima su obukli prsluke da im mjere koliko su kilometara pretčali, uče ih da prave „dobar faul“ i kako da protivniku laktom razbiju arkadu, a ne kako da centriraju kao nekad Džaja i Zavišić, da je rolaju kao Ivica Osim, da budu pozitivne poslovođe kao Vladica Kovačević, da imaju to sve kao Safet Sušić.

Samo najstariji će se sjećati onih doživljenih radio-prenosa kada je čuveni Radivoje Marković skovao ono fudbalsko prelijepo poređenje: „Tamo je u skoku buket igrača“ ili metaforu „U kaznenom prostoru je pravo Kosovo“ simpatičnog Mirka Kamenjaševića. Da ne pominjemo izuzetnog doajena sportskog novinarstva Marka Markovića, simbola lijepe, dinamične sportske priče...

Tek kasnije došli su lapsusi kontroverznog Milojka Pantića i današnjih novinara koji se naoružaju podacima sa inerneta i prepričavaju Markove konake kad je šansa za gol.

„Navijači su napravili predivnu bakljadu“ divi se novinar, a ono tribine gore i utakmica prekinuta.

Neko od tih sportskih novinara je na brzinu uzviknuo i:

 „Za malo pored gola!“ pa,  se jezički zapitaš da li je to onda lopta ušla u gol, ako je (ili nije) zamalo pored gola?“ Ostalo tako dvosmisleno, a da to svi i danas koriste, svi habaju i još obavezno pri prenosu dinamične utakmice, sportski reporteri čitaju i dalje svoje nebitne podatke bez emocije, mrtvo i pospano.

Ipak, ima nade za sportske reportere. Nekoliko današnjih novinara izuzetno dobro poznaju i sjajno prenose naše i svjetske košarkaške utakmice i teniske mečeve. Kapa im dole na svemu sportskom i lingvističkom jer sport je nešto najljepše što je čovječanstvo izmislilo. Samo sport nudi mladim ljudima kako da velikim radom postignu uspjeh, da ih nauči prvo kako se sportski gubi, ali ipak čestita protivniku. Tek na kraju, samo sport pokazuje kako se pošteno pobjeđuje i to da se ne ponizi protivnik.

Fudbal je mnogo prljavija igra od košarke i od tenisa, pogotovo, ali je nogomet najvažnija sporedna stvar svugdje na svijetu. Zato su naši navijači samo posljedica lošeg rada uprava, laskanja populisitičkih političara i društva koje je uvezlo davno haos i huliganizam sa Zapada. Kao da niko još ne vidi da je, npr. u Engleskoj, koja je kolijevka fudbala, sve to davna prošlost koja je efikasno riješena zakonima, preciznim kamerama, regulisanim vlasničkim statusom klubova, tako da je sad pravo zadovoljstvo gledati i slušati kako navijači Liverpula emotivno i složno pjevaju svoju himnu pred svaku utakmicu.

Ima li nade da se počnu rješavati sportski i društveni uzroci „arkanizma“ preko npr. slučaja „Bogdanov“ „Taton“ ili aktuelne afere „Velje Nevolje“? Da li će još dugo fudbalska mafija odlučivati ko će igrati u prvoj postavi? Da li će i dalje  navijači šamarati igrače na treningu, ubijati protivničke navijače ili izdajnike? Da li će se neko zapitati otkud toliko droge na stadinima? Otkud toliko nasilja, prljave politike, fašizma? Zašto se „sumnjivi kandidati“ velikih klubova još uvijek bore po svaku cijenu da sjednu na mjesto prvog čovjeka kluba, iako taj klub ima npr. iskazan gubitak od trideset miliona evra?

Da li su to ipak su samo posljedice društvenih odnosa, vidjećemo kad počnemo svi zajedno pjevati i skandirati svojima i čestitati boljima. Čisto i sportski!

Piše: Slobo Kovačević

*Stav autora ne odražava stav redakcije portala Katera.