Garinča

05.03.2022. 20:38
1

Pred kraj te duge snjegovite zime, kad su  Baba-Martine huke i mačije ljubavne jauke već nabujali potoci polako pretapili  u vrbopuc,  iznenada su u malu seosku školu banuli pisci iz čitanke: Branko Ćopić, Desanka Maksimović i Grigor Vitez. Pravo iz čitanke, pored iznenađene i preplašene,  seoske učiteljice u njegovu učionicu sa starom, poderanom,  kljunastom kartom SFRJ. Nije mogao da vjeruje da se to dešava. Dok je  Branko,  najdraži i plavooki dječiji  pisac, sa simpatičnim podvaljkom, u hodniku nešto šaljivo razgovarao sa direktorom škole, u učionicu je prva ušla Desanka,  sa povećim  šeširom i potpuno otvorene pjesničke duše:

„Branko, čoveče, da vidiš ovog cnookog dečaka!

Osvrtao se oko sebe, ali su svi đaci stajali i gledali takođe u njega. Šešir je prišao baš njemu...Mora da je opet držao otvorena usta i izbuljio svoje radoznale, velike, dječačke oči, kako je učiteljica znala objašnjavati njegovim roditeljima, kada  je hvalila njegovu pažnju.  Imao je pet cantimetra kraću lijevu nogu i dječaci  mu nikad nisu dali da igra fudbal s njima. Tek par puta, kad im je nedostajao parni broj, su ga stavljali na gol, ali su ga na pola utakmice istjerivali, jer je golman uvijek kriv kad tim gubi...  Kad je preplašenom i postiđenom dječaku prišao i Branko Ćopić i pomilovao ga po kosi, razred je zaćutao... Dotad su ga zvali Šepo, a poslije tog događaja iz četvrtog osnovne, malo umekšano, „Ćopić“.

Ipak su u učionici izbjegavali s njim da sjede.Osjećao je da je ta njegova velika, išvrljana, drvena klupa, s urezom za pernicu, najtužnija i najgubavija na cijelom svijetu. Kada bi se popodne sam vraćao iz škole uzbrdicom ka kući, sa zelenom, plastičnom torbom pod miškom, iskivljenog i hromog, veliki dječaci su ga čvokali i udarali mu klempe, a mala djeca iz svojih dvorišta bi ga prezrivo prozivala, zlobno pjevajući: „Šepo, šepo...“

Slika

U početku se čak radovao kad svi dječaci, skrenu poslije nastave, pored potoka, niz vrbake, da pecaju ribu i jašu konje, samo da njega ne zadirkuju. Poslije mu je u povrijeđenoj, ranjenoj  duši bilo još teže, jer im je bolno  zavidio i osjećao se kao napuštano, sakato pseto,  što samo on ne može s njima u te najljepše, nezaboravne, dječačke avanture.

- Zašto me svi mrze, Majkice? Zašto njima smeta moja noga, kad ona meni ne smeta? Zašto ljudi uopšte mrze? - pitao bi slomljen, prezren.

- Krpež i trpež po svijeta drži. A ko zna zašto je to opet dobro - sjetno je tumačila trpeljiva, boguugodna  Majkica. „Ko zna zašto nas Bog iskušava? Da si najljepši, najvisočiji i najbolji, opet bi te neko mrzio.Svi smo mi samo obični, grešni ljudi“.

Sreća, nisu se djeca u tadašnjim porodicama, puno pekmezila ni mazila. Majke su bile zadužene za redovne batine po debljem mesu,  a otac za nepopustljivost i za fizičku nadgadnju. Svakog raspusta otac mu je uporno kupovao običnu, žutu loptu.

Počeo je,  pomalo od dosade, pa iz nervoze, lupati tu žutu  đavolicu  o zid sa gornje strane kuće. U početku se po pravilu odbijala tamo gdje je ona htjela i nervirala ga još više... Udarao je još nemilosrdnije i još upornije, jače, najjače... Negdje u šestom, je shvatio da je počeo da uživa i da se sve manje svađa sa tom okruglom žutom čigrom. Postepeno je,  najčešće felšava lopta,  postala poslušnija. On je onda udarao i umirivao  mekše, nježnije i lijevom i desnom nogom, pa onda i vanjskom i unutrašnjom stranom stopala, pa koljenom, grudima, glavom, ramenom...Satima i satima, danima i ljetima je pokušavao žonglirati. Moraš filigranski precizno, odmjereno, ni nježno ni jako,  podmetnuti određeni ugao stopala, koljena, ramena. Zaljubio se u fudbalsku igru.Ukrotio je svoju žutu ljepoticu, stekao je prvo samopouzdanje.

Majka se pravila da joj ne smeta to  dugogodišnje bubanje u zidove kuće, ali nije izdržala da ne vrisne na njega, kad je na gornjem zidu kuće krečom nacrtao golove. Tada je dobio dvije po turu, ali nije zaplakao,  niti se derao, nego je, uinat, čvrsto stiskao zube i junački oćutao. Ona se zbunila i nije ga više nikadudarila. Majke ne vole ni jednu nogometnu boju, niti  bilo kakve lopte i ne razumiju koliko žute lopte podsjećaju na sunce... Nikad nije, ni kasnije, shvatao kako to ženski i još  ljepši pol ne voli takvu, čarobnu igru i tu najvažniju mušku umjetnost?!

U srednjoj školi su ga počeli ubacivati češće da igra, ali da ne dribla, samo da dodaje. Kad je otac kupio televizor, mogao je u kući vidjeti kako se lopta prima kad si okrenut leđima, kako se vara ramenima, kad se koristi prividni šut, a najviše kako se iznenada mijenja pravac kretanja da zbuniš pratioca. Stariji rođak ga je počeo voditi i na Koševo, kad dolaze Zvezda i Partizan, pa je još pažljivije i posvećenije kopirao očima i otvorenih usta, prave fudbalske finese, uživo.  Naravno da nikad nije uspio shvatiti,  ni iskopirati,  kako lepršavo vara i rola  Džaja, ali to nije, nikad niko.

Srednjoškolci su klindžali, krakatili, brkatili i to sve odjednom zbunjeno, prebrzo i pobrkano.Ne voli fudbal te predugačke, smotane, nesigurne. „Ćopić“ je to nekako lako prebolio. Ostao je srednje visine, skladno građen, čvrst, crnomanjast momčić.  Novi profesor fiskulture ga je dvaput malo pažljivije posmatrao na utakmici između odjeljenja i sasvim iznenada i njega uvrstio  na spisak reprezentacije škole za međugradsko takmičenje, koje ovog puta organizuje upravo njihova škola.

- Dobar je ovaj mali Garinča. Ima nešto u njemu. Lijepi mu se lopta - rekao je profesor pred čitavim odjeljenjem četvrtog dva.

Iako nisu ništa razumjeli, sutradan, neko od starijih je saznao i donio objašnjenje. Garinča je  bio nekad, čuveni  fudbaler reprezentacije  Brazila, koji je imao specifičan dribling, uvijek na jednu stranu, jer mu je bila jedna noga kraća čitavih šest cantimetara. Svi dječaci iz razreda su ubrzo naučili i pjevali legendarnu postavu Brazila: Garinča, Didi, Pele, Vava i Zagala.

 „Ćopić“ je postao „Garinča.

Na  finalnoj, najstresnijoj utakmici,  njegova škola je pobijedila sa 2:1. Oba gola je dao „Garinča.“ Bio je pun samopouzdanja, iako je jedan debeli iz publike, na početku, dobacio: „Ne driblaj majmune ćopavi,“ ali je deba ućutao, kad su ga svi pogledali poprijeko. „Garinča“ je bio neuhvatljiv, nepredvidiv. Pri svakom dodiru s pravom, šarenom fudbalskom loptom, imao  je na licu pobjednički osmijeh. Bila je to igra ljubavi i fudbalske poezije.

Na kraju je sva škola hučala i skandirala, zbijena u složnu, jednoglasnu publiku, oko malog betoniranog igrališta:     

  „GA-RIN-ČA,  GA-RIN-ČA!“        Vriskale su i djevojke...

Ne! Nije on nikad postao fudbaler.Radoznale, bistre oči odvele su ga duboko u nauku, gdje je uvijek važniji uzrok od posledice. Riječ je  o  jednom uvaženom, univerzitetskom profesoru, koji je šarmantno šepao na jednu stranu, a njegova zanimljiva predavanja  su obožavali svi studenti. Bio je to čovjek koji je zračio i sabirao oko sebe, koji je umio saslušati i razumjeti mlada bića...Uvijek je u holu fakulteta oko njega, kao oreol, bila grupa  ljubopitljivih studenata. S druge strane, studenti su govorili da ih je bila sramota da pred takvog čovjeka izađu na ispit nespremni.

Mnoge studentice su potajno bile zaljubljene u tog markantnog profesora sa elegantnim šeširom, iako ni jedna nije razumjela,  kako to žute lopte imaju ljepotu i toplinu sunca i pomažu,  izgubljenoj, odbačenoj  duši.  Nekako su to, svojstveno ženskim čulima, kao i Desanka, ipak  osjećale i vidjele, da ima  posebnog,  blistavog sjaja u nekom crnom oku.

Piše: Slobo Kovačević

*Stav autora ne odražava stav redakcije portala Katera.

Komentari 1
  • Generic placeholder image
    Goran 06.03.2022. 04:15
    Divna i sjetna prica.
Povezane vijesti
Radovane, more li ti kosa? Radovane, more li ti kosa?
Genocid nad „nepoćudnima“ u NDH: Zločin u Jelovcima i Rakovcu - Pale 1943. godine Genocid nad „nepoćudnima“ u NDH: Zločin u Jelovcima i Rakovcu - Pale 1943. godine
Žigosanje Žigosanje
Najčitanije
  • Izvučeni dobitnici karata za koncert Dragane Mirković
    11h 24m
    0
  • U prvi razred osnovne škole u Kalinoviku upisano pet đaka
    8h 26m
    1
  • Nestao Neđo Cvijetinović
    1h 28m
    0
  • Konferencija beba u Rogatici – Pavle Bojat predsjednik (FOTO)
    3h 2m
    1
  • Prevoznici gase kamione zbog visokih cijena goriva
    10h 42m
    0