Nisam mogao vjerovati vlastitim očima kad sam mjesec poslije egzodusa doselio u Banju Luku i vidio da je Cvjetko Ljubišić zvani Pakšu komandir jedne srpske stanice policije. Mislili smo da je na robiji. Najnovija plava maskirna uniforma sa četiri krstića na epoletama, šapka sa trobojkom uokvirenom listovima hrasta, CZ 99, prosijeda brada ko mačija guza, a na grudima pozlaćeni krst malo manji od onog sa zvonika crkve u Blažuju.

Bivšeg pozornika na željezničkoj stanici u Velešićima sam znao još od vremena kad smo išli da se tučemo s vozarima. On bi se tad krio u svoju buvaru, kroz prozor dokle je tuča stigla i u "lipa" notes upisivao imena izgrednika koje je poznavao. Izlazio bi tek kad bi se mi razišli. Da prijavi upisane.

Ne mogu da se sjetim da li neko od nas ili od vozara prozvao ga je Pakšu i oko toga smo se svi složili.

Poslije sam ga viđao kad bi pratili regrute ili riberskim u dva poponoći putovali na ljetovanje. Nikad nismo progovorili ni riječ. Srećom, moje ime nije znao. Do pred rat.

Na drugim barikadama, aprila devedeset druge, kad je kao srpski policajac bio zadužen da obilazeći srpske barikade dolazi i kod nas na punkt između Kasindolske i Nedžarića, na putu za sarajevski aerodrom. Komunistička žandarska uniforma, sa dvije žute epolete, opasač sa pištoljem, bez pendreka, "stop" tablica i na glavi beretka sa srpskom trobojkom umjesto petokrake. Nije se puno zadržavao. Tek da se regristruje da je bio. Ko u šihterici. Njegove komšije su pričale da kad Pakšu ide kući s berteke redovno skida trobojku jer mu je žena Hrvatica iz Splita i veoma opasna. Mi smo nagađali kako izgleda ta Dalmatinka i složili smo se čim ga tako mota oko prsta da je rasna najmanje kao Ana Saso. Sve dok jednom nije došla po njega na naš punkt.

Pljunuta Žalosna Sova.

- Cvjetko! Šta ti radiš ovdje. Tražim te ima cijela ura!

Beretku sa trobojkom Pakšu je gurao u džep.

Malo zatim je zapucalo, tadašnji komandir srpske policije je imenovan za pomoćnika Ministra MUP-a i on je odselio u Bijeljinu. To je tad bilo kao da sad neki ministar u vladi Srbije iz Beograda svoje ministarstvo preseli u Futog. Na njegovo mjesto imenovan je Ljubišić. Kadar. Najnovija plava maskirna uniforma sa četiri krstića na epoletama, šapka sa trobojkom uokvirenom listovima hrasta, CZ 99, crna brada ko mačija guza, a na grudima pozlaćeni krst malo manji od onog sa zvonika crkve u Blažuju. Okružen siledžijama ispred mašinske škole i šibicarima koji osim uniformi srpskih policajaca i lrgitimacija MUP-a nisu imali nikakve veze ni sa ratom ni sa srpstvom. Da Juka Prazina nije protjeran iz Sarajeva oni bi još uvijek ratovali u njegovoj jedinici. Šef te Cvjetkove pretorijanske garde bio je Darko Kavaja. Tako smo ga zvali jer je na početku rata sa sportskog aerodroma u Butmiru ukrao dva mala školaska aviona i prodao ih u Nikšićku željezaru. E, taj Kavaja vidio je Jelicu. Ta dvadesetdvogodišnjakinja u naši dio grada izbjegla s Katedrale nikako nije mogla ostati nezapažena. Visoka, vitka plavušica, krupnih grudi i usana, očiju boje bistrog neba, njen vječiti poluosmijeh otkrivao je malo razmaknute sjekutiće a za broj uže farmerke duge noge, do krajnika. Nema toga ratnika od 16 do 76 koji se nije ložio i divio toj ljepoti s druge strane ulice. Hrabriji i drčniji pokušavali su da je osvoje. Smišljali su razne načine. Ja sam joj pisao pjesme. Uz malo širi smiješak ona nas je redom sve odbijala. Kulturno, pažljivo.

- Lijepe su ti pjesme. Imaš talenta.

Jelica se voljela sa Mirom Glokom, komandirom voda na Vrelu Bosne. Njega nismo nešto gotivili, uobražni lipicaner, i, priznajem, malkice ljubomorni čudili smo se kako takav anđeo može da voli onog levata, ali žensko kad se zaljubi ono oslijepi pored očiju. A kakve je oči Jelica imala.

Eeeh!

Ko Miholjsko nebo iznad Nevesinjskog polja.

Te oči. Uh!

Toga dana kad je Jelica nestala, jutro je osvanulo mamurno i oblačno, nekako sivo. Slutilo je na neprijateljski napad i zlo. Sjedili smo u svojim rovovima i bunkerima i čekali. Nervozni i uplašeni kao uvijek dok čekamo. Umjesto neprijateljske artiljerijske pripreme u naš zaklon upao je Đorđe Jutel.

- Oteli Jelicu. Vidjela baba Zorka s pijace kako je na silu guraju u bijelog kombija.

To je to jutrošnje sivilo.

Braća iz vojne policije blokirali su sve izlaze s Ilidže a mi smo se dali u pretragu. Osam dana i osam noći. U neprijateljski vojnici kao da su znali našu muku tih dana metka nisu opalili. A tražili smo je svi i svuda. Policija, dobrovoljci, porodica, Glokovi saborci. Niko ništa nije znao. Godinu kasnije, Dragica Babić, Cvjetkova sekretarica na samrti je priznala. Ona je taj dan vidjela Jelicu. Donijela joj vode. U Cvjetkovom kabinetu, s modricom pod okom, djevojka je sjedila na podu lisicama vezana za radijator. Dragica to nikome nije dojavila. Iz straha ili iz lojalnosti prema Ljubišiću. A možda i iz navike jer Jelica nije bila prva djevojka vezana za radijator.

- Donijela sam joj vode. Ona ništa nije rekla.Gledala me blijedo. Ko drogirana.

Deveto jutro, sunčano i bistro, obilazeći položaja svoje čete u Doglodima, na sprudu skoro presahle Miljacke Miloš Papaja spazio je nasukano tijelo. Pomislio je da je to još jedan ubijeni Srbin iz Sarajeva bačen u rijeku. Sišao je u Miljacku po mučenika i prepoznao Jelicu.

Gola, krvnički pretučena, ostavljena da umre.

Nesrećnu djevojku Papaja je u naručju iznio do bataljonskog saniteta,. Odatle su je odvezli u bolnicu "Žica". Davali su joj male šanse, više puta brutalno silovana, drogirana, pretučena tupim predmetima, polomljenog rebra, oštećenog pršljenja i bubrega, slomljenog nosa i sa bezbroj uboja i podliva, ali ljekari nisu odustajali. Šesnaesti dan Jelica se oporavila i mogla je da prima posjete. Roditelji i maloljetni brat, Glok, Papaja, Dragica Babić, inspektor MUP-a za krvne delikte. Njemu je Jelica ispričala da ne zna ko su bili maskirani koji su je silovali i tukli danima. Mi smo sumnjali u njenu priču ali ... Sve dok karcinom nije pojeo Dragicu. Ona je odala da su to bili Pakšu, Kavaja i njihove siledžije. Prijeteći da će joj ubiti brata Pakšu je Jelicu prvo silovao u svom kabinetu a onda odveo u vikendicu u Osjeku i danima se na njoj iživljavao. Silovao i tukao. Volio je da bije žene. Tad je alfa mužjak.

- Dalmatinko, pizda ti materina!

Kad se nadovoljio Pakšu je djevojku poklonio svojim podređenim. Siledžijama ispred mašinske i šibicarima.

Dva dana i dvije noći.

Kavaja je Jelicu bacio u Miljacku a Dragica je dolazila u bolnicu u posjetu da je upozori na prijetnju bratovim ubistvom. Miro Glok je dolazio samo taj prvi dan posjete, šta će mu tako izjebana, ali je zato Papaja bio redovan. Njega je Gospod zadužio da čuva Jelicu. I kad je izašla iz bolnice, slomljena od preživljenih muka i trauma, nesrećna zbog izgubljene ljubavi, zabrinuta za život najmilijih, uplašena, postiđena, prokazana, depresivna, Jelica nije izlazila iz kuće. Ni kad padaju granate. Čitala je Remarka i vladiku Nikolaja, kad bi bilo struje slušala Crvenu jabuku i Dženis Džoplin i samo Papaji nije prekidala telefonsku vezu. Sve dok je jednom nije nazvao Cvjetko Ljubišić zbani Pakšu. Kao pile pred kobrom djevojka je stajala ukočena kao zombi, zaboravljajući da spusti slušalicu, slušala je s druge strane veze podrugljiv smijeh, prostačke riječi i pitanja za bratovo zdravlje. I kad je Pakšu prekinuo vezu Jelica je stajala, do bola stezala slušalicu i nijemo plakala. Ko zna koliko dugo dok nije otišla u roditeljsku spavaću sobu, iz ormara izvadila očev pištolj i ne oklijevajući pucala sebi u grudi. Nije htjela u glavu. Da ostane lijepa. To je i spasilo. Majka je čula pucanj. Sama iznijela i u bolnicu odvezla teško ranjenu kćer. Svoje sunce. U bolnici je bio doktor Lazić.

Tri mjeseca kasnije Miloš zvani Papaja i Jelica su dezertirali u Beograd. Vjenčali su se u crkvi Ružici i sad su u Americi. Đorđe Jutel mi je pričao da imaju šestero djece. Ne znam je li istini jer nikad niko od njih osmero nije dolazilo u Republiku Srpsku.

Poslije svjedočenja pokojne Dragice Babić, Cvjetko Ljubišić zvani Pakšu je nestao iz našeg grada. Ostavio je ženu. Djece nisu imali.

Žalosnu Sovu je oženio Miro Glok i s njom je pred kraj rata dezertirao negdje u Dalmaciju.

Poslije Arkanovog ubistva Kavaja je likvidiran u Beogradu.

Ja sam se odselio iz Banje Luke. Nije za mene život u gradu. Živim na selu, gajim krompir, luk i pastrmke, nemam televizor i osim šumara i berača borovnica rijeko mi ko navraća. Jedino Đorđe Jutel. On neće iz grada. On mi priča gradske priče i saopštava ko je od naših saboraca još uvijek živ. Jutel sve zna. Od njega sam i čuo da naš stari poznanik iz buvare sa željezničke stanice Cvjetko Ljubišić zvani Pakšu sada ima advokatsku kancelariju. Proćelav, sijeda brada ko mačija guza, dva mobitela, bijela košulja tamnoplavo odijelo sa zastavom Republike Srpske na lijevom reveru.

- Za njega se, jaro, priča da je najbolji branilac porodičnih nasilnika.

I tako, prolazi vrijeme, mi izumiremo, dolaze neke nove generacije, sa sobom donose svoje priče, dobre ili loše, rijetki čitaju Remarka i slušaju Dženis Džoplin, ali valjda će se to jednom promijeniti. Valjda ću i ja doći tobe i jednom već prestati da se sjećam očiju Miholjskog neba iznad Nevesinjskog polja i da olajavam pošten svijet.

Piše: Željko Pržulj