Vojislav Ilić značajan je pjesnik srpske književnosti, jedan od začetnika realizma u srpskoj poeziji koji je spremno raskrstio s dotadašnjim romantizmom. Vojislav Ilić sin je pjesnika Jovana Ilića, rođen 1862. godine u Beogradu.

Još od djetinjstva bio je jako bolešljiv. Nije volio školu niti je mario za učenje, pa je već u trećem razredu gimnazije napustio školovanje i to zbog slabog uspjeha u školi.

Ipak, već je tada počeo da se zanima za književnost i politiku, pa je sam odlučio da odlazi na predavanja u Velikoj školi. Počeo je i da aktivno učestvuje u politici, kao i ostala studentska omladina, iako on nije zvanično bio student, niti je polagao ispite.

Ipak, na taj način je sticao kakvo-takvo obrazovanje.

Budući da mu je otac bio važan pjesnik i književnik, njihov dom bio je okupljalište mnogih književnika i važnih ljudi iz kulturno-umjetničkog društva. To je takođe bio važan dio obrazovanja Vojislava Ilića.

Na takvim druženjima upoznao je Đuru Jakšića, te oženio jednu od njegovih kćerki.

Vojislav Ilić je 1885. godine dobrovoljno otišao u rat. Nakon toga radio je razne poslove, mijenjao namještenja i zato često živio u oskudici. Radio je kao korektor u Državnoj Štampariji, bio je učitelj u školi, pisar u ministarstvu i vicekonzul u Prištini.

Uz to, živio je i boemskim životom, pa je mnogo vremena provodio u kafanama, što bitno uticalo na njegovo krhko zdravlje. Njegova politička ubjeđenja dovela su ga do progonstva, što je do kraja shrvalo njegovo zdravlje, zbog čega je veoma mlad i umro.

Zbog rane smrti, Ilić nije imao dug stvaralački vijek. U samo petnaest godina pisanja, uspio je da objavi tri zbirke pjesama. Mnoge pjesme nisu mu ni završile u zbirkama, već su bile objavljivane u raznim časopisima ili zaostale u neobjavljenim rukopisima.

Pokušavao je da piše i prozu, ali u tom izričaju nikada nije bilo toliko uspješan koliko u poeziji. Od proze mu je ostalo zapamćeno tek nekoliko djela, među kojima je rasprava po pitanju Šekspira i Bakona, jedan veliki politički govor i nekoliko književnih članaka.

Pjesničke zbirke objavljene su mu 1887, 1889. i 1892. godine, a neke najpoznatije pjesme su mu "Himna vekova", "Bahus i Kupidon", "Sivo, sumorno nebo", "Jutro na Hisaru kod Leskovca", "Kleon i njegov učenik", "Na Vardaru" i druge.

Vojislav Ilić umro je u Beogradu, na današnji dan, 21. januara 1894. godine u 33. godini života.