Desetine pa i stotine knjiga i raznih drugih napisa objavljeno je o najistaknutijim srpskim narodnim prvacima, naučnicima, stratezima i junacima. Međutim, u njihovoj sjenci, kao pod krošnjama velikih hrastova, ostali su mnogi požrtvovani čestiti rodoljubi, koji su neštedimice davali sve što su mogli, pa i više od toga za napredak svog naroda.

Nažalost, o njima je napisan tek poneki redak, a naša nemarnost ih je ostavila zagubljene u fusnotama i požutjelim prašnjavim hronikama, koje odavno rijetko da ko još lista. Ovdje ćemo se osvrnuti na njih, na one srpske trgovce i posjednike iz Bosne i Hercegovine, koji su se snažno zalagali za narodni opstanak i preporod.

Tokom 18. i 19. vijeka razvila se vrlo živa trgovina iz Bosne sa jadranskim primorjem i zapadnim centrima: Bečom, Gracom i Peštom, a posebno Trstom zbog tamošnje jake kolonije srpskih trgovaca i pomoraca. Okretnost u tom poslu mnogima donese priličan kapital, od kojeg su dio mogli izdvojiti i za nasušne narodne potrebe, prije svega vjerske i prosvjetne. Ti ljudi nisu bili samo širokogrudi, već i širokog pogleda na stvarnost i nezavidan položaj srpskog naroda u Evropi, pa je školstvo bilo u fokusu njihove pažnje, kao važan uslov za izlazak iz vjekovnog nazadovanja. Dolazeći iz turske provincije gdje je harala teška zaostalost i nepismenost, jedva su se sporazumijevali sa strancima, a i teškom mukom snalazili sa raznim poslovnim papirima, bankovnim transakcijama i raznim dozvolama. Svjesni tog svog hendikepa, u zapadnom poslovnom svijetu mnogi od njih uvidješe da bi srpske škole trebalo podizati i približavati evropskim obrazovnim standardima, sa uvođenjem predmeta iz opšte kulture te stranih jezika, posebno italijanskog i njemačkog.

Pored najčuvenijih srpskih dobročinitelja i finansijera školstva u 19. vijeku, kakvi su bili recimo: Jeftanovići, Besarovići, Kujundžići, Despići, Šole, Krsmanovići i drugi, postojao je još čitav niz manje poznatih, nacionalno osviješćenih trgovaca, velikih dobrotvora srpskih humanih društava, crkava i škola. Njih Stojan Bijelić (1867-1943) opisuje kao vatrene rodoljube i neustrašive borce za srpstvo i pravoslavlje. Ti ljudi su bili svjesni da je zbog materijalnih mogućnosti upravo njih istorija izabrala da ispune taj sveti nacionalni zadatak. Pomenućemo tek nekolicinu njih: Risto Ivanišević i Mihailo Blanić iz Mostara, Petar Uljarević i Đorđe Bobarović iz Brčkog, Stevo i Jovanka Ostojić iz Banjaluke, Jovo Pešut iz Sarajeva, Pero Drljača iz Bosanskog Novog, Lazar Trifković iz Prnjavora, Vaso Vidović i Đorđe Kovačević iz Gradiške, Gavro i Risto Fufić iz Travnika, Đorđe Popadić iz Bugojna, Rade Milanović iz Petrovca, Pero Davidović iz Čajniča, Vaso Jakšić iz Dervente i drugi.

Rizici

Treba znati da je takvo djelovanje pomenutih ljudi stalno bilo skopčano sa određenim rizikom po ličnu i imovinsku bezbjednost, jer su i Turci i Austrougari ometali svako nacionalno buđenje i organizovanje Srba. Što su ovi dobrotvori kod svog naroda dobijali više poštovanja i simpatija, to su se, na drugoj strani, više zamjerali tuđinskim vlastima i izlagali omrazi i pritiscima. Zato mnogi nisu ni bili spremni na tu patriotsku žrtvu. Vođu bosanskih Srba u borbi za crkveno-školsku autonomiju Gligorija Jeftanovića, najbogatijeg domaćeg poslovnog čovjeka, vlast je raznim birokratskim sredstvima i spletkama finansijski skoro uništila. Posebno je Habzburška monarhija na svaki način nastojala ugušiti srpske škole, namećući svoje državne, sa "podobnim" učiteljima i nastavnim programima za rasrbljavanje srpske djece, koju je trebalo "pobosančiti" po Kalajevom napadno nametanom šnitu. Ne reče badava Vuk Karadžić: "Bolje da te ćera Turčin sa sabljom, nego Švabo sa perom".

Mi ćemo ovaj put, između tih časnih dobrotvora srpskog školstva, uz 180. godišnjicu njegovog rođenja, izdvojiti rijetko valjanog rodoljuba Marka Dobrojevića. Čini se da je najprikladnije priču o njemu započeti citatom iz časopisa "Bosanska vila" od juna 1896. koji glasi: "U zlatnoj knjizi nezaborava i vječite blagodarnosti kod sveg srpsko-pravoslavnog naroda, a osobito kod Srba u Bosni i Hercegovini, ostaće na vijeki zabilježeno ime velikog srpskog dobrotvora Marka Dobrojevića, trgovca iz Bos. Krupe (...) koji je shvatio da bez nauke nema dobra, da bez prosvjete nema spasa, da bez obrazovanja narod jedan ne može koračati ka svojoj sreći ..."

Ovaj plemeniti Krajišnik, trgovac i posjednik rođen je u selu Kalati kod Kulen Vakufa u novembru 1844. godine. Njegovi su i sa očeve i sa majčine strane tu doselili iz kninskog sela Otona. Stoji podatak da mu je još đed učio Dositejevu školu u Plavnu. Otac njegov Kosta (Kojo) rano umrije, da ga je Marko slabo i upamtio. Majka Joka je na skromnom imanju teškom mukom podizala svoja tri mala sina: Milana, Sima i Marka. Bila je od roda Sušića, a po drugom izvoru od Rodića. Čim dvojica starijih stasaše, oni se uz zemljoradnju u Kalatima latiše i pekarskog zanata u Kulen Vakufu pa će i mlađani Marko vremenom izučiti tu rabotu. Poslije Prve Pecijine bune (Doljanske) 1858. braća pređoše u Bihać i nastaviše rad sa pekarom, usput obrađujući i njive Adžavdića dolove. Kako se Krupa za vakta Omer-paše Latasa poče naglo razvijati kao važan posrednički pazar za okolne seoske trgovce, braća tamo preseliše svoj zanat i porodicu pa se tu i sami upustiše u trgovinu. Nakon pet godina Simo se odijeli od braće, a Marko vremenom preuze posao od najstarijeg Milana, koji se, kao prijek čovjek, nešto bješe zamjerio Turcima. No vremenom Marko zabaci pekariju i sa skromnih 140 groša uđe u trgovački ortakluk sa Ristom Kovačevićem. Tad uze sebi i majku Joku, koju je brižno pazio. Uskoro se sa svoje 24 godine odvaži da uzme ozbiljan kredit od jedne tršćanske banke i nastavi samostalan posao. Uman i preduzimljiv, naglo ukrupni svoje trgovinske poslove i na pola Bosne ih razgrana. Nadaleko se proču kao pouzdan i pošten trgovac sa traženom robom pa je posao napredovao, a kapital se uvećavao. Svraćajući često poslom u Sarajevo, tu zagleda lijepu i vrijednu, deset godina mlađu djevojku Anu Kuljanin. Ona mu 1873. postade žena i do kraja života sposobna i odana saputnica, koja je i sama na svakom koraku činila priloge gdje god je bilo potrebe.

Pred same srpske ustanke 1875. u Hercegovini i Krajini, Markov imetak se uz razne nekretnine cijenio na oko 12.000 forinti u novcu. Tad otkupi i uskladišti žita u vrijednosti od oko 100.000 groša, ali u vihoru bune to sve propade, ostavljajući mu znatne dugove. On sa ostalim narodom nekako izbježe na "švapsku" stranu i obre se u Korenici sa ciglih 2.500 forinti gotova novca. Kad poslije Berlinskog kongresa Austrougarska okupira Bosnu, on se nastani u Bihaću, da bi se već sljedeće 1879. ponovo vratio u Krupu. Unutar Habzburške carevine otvoriše se nove mogućnosti za poslovanje pa on marljivim danonoćnim radom uspje da vrati sve ranije dugove. Steče i finog kapitala koji se stalno uvećavao, iako je šakom i kapom davao za crkve, škole i druge narodne potrebe. Stara mudrost veli: "Baci  dobro niz vodu, doći će ti uz vodu."

Crkvena opština u Krupi po prvi put ga je birala za predsjednika 1895, da bi tu dužnost obavljao u više navrata. Kako su tada crkveno-školske prilike bile vrlo nepovoljne, on odmah kupi jednu veću kuću u gradu i pokloni je za potrebe škole. Na nesreću, 23. avgusta 1897. Krupu zahvati požar. "Bosanska vila" je dva mjeseca kasnije pisala: "Požar je poništio i srpsku školu, pretvorio je u pepeo sva učila i cio školski pribor; sjem toga svega, sagorio je još i jednu kuću, koju je prošle godine srpskoj školi, njen najveći dobrotvor, Marko Dobrojević poklonio. Sa propašću ove kuće škola je lišena prihoda za podmirenje troškova." Mada je od požara i sam imao znatne štete, Marko je odmah pokrenuo obnovu škole i osnivanje školskog fonda sa kapitalom od 40.000 forinti. U taj fond sa suprugom Anom on priloži hotel, dvije velike kuće sa namještajem i 2.000 forinti, što je sve skupa iznosilo oko 30.000 forinti. Potakao je i ostale imućnije Srbe da slijede njegov primjer pa priloge dadoše Nikola Jovanović, te Rade i Risto Stefanović i drugi. Znajući koliko svaka poklonjena knjiga, obrok ili obuća, a posebno blagodejanije (stipendija) oduševljava siromašne đake žedne znanja i daje im novi podstrek u učenju, osnovao je i lični fond za školovanje dvojice đaka na visokim školama.

Rodoljublje i dužnosti

Visokopreosvešteni mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mandić, uz sasluženje 29 sveštenika i tri đakona, 26. jula 1898. osveti novi hram Presvete trojice u Bihaću. "Istočnik" za tu godinu piše: "Mnogobrojni narod se tog dana slegao u Bihać (...) kum crkvi bio je veliki srpski dobrotvor g. Marko Dobrojević koji je do danas na oltar srpske prosvjete priložio i dao svom srpskom narodu preko 50.000 forinti. Toga dana darovao je kao kum crkvi punu 1.000 forinti." Naime, još ranije je Bihaćkoj crkveno-školskoj opštini poklonio dvije kuće sa zemljištem u Cazinu i jedan mlin sa pravom vlasništva od 1896, uz obavezu da jednog svršenog učenika šalju na visoku školu. Prihod od tog njegovog legata kasnije je korišćen i za gradnju "Prosvjetinog" đačkog doma u Bihaću.

Nažalost, pomenuti sveti hram će na Vidovdan 1941. podijeliti stradalnu sudbinu sa bihaćkim Srbima i biti prvi od preko 450 spaljenih i porušenih u NDH.

U Sarajevu je na Preobraženje Gospodnje 18. avgusta 1902. osnovano Srpsko-prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", čiji je prevashodni zadatak bio materijalno pomaganje srpskih đaka u srednjim i višim školama, kako u Bosni, tako i diljem Austrougarske monarhije. Upućen je poziv svim Srbima, posebno imućnijim, da daju priloge u fond ovog društva. Marko Dobrojević je i ovog puta pokazao humanost, ali i odanost svom rodu i njegovim naprednim stremljenjima, poklanjajući u taj fond jednu kuću u Bosanskoj Krupi. Na desetu godišnjicu "Prosvjete" održana je svečana sjednica uz učešće srpske naučne i kulturne elite tog vremena, poput predsjednika Kraljevske akademije nauka iz Beograda Stojana Novakovića, predsjednika Matice srpske iz Novog Sada Gedeona Dunđerskog, te brojnih uglednika iz svih srpskih krajeva. Tom prilikom otkrivena je spomen-ploča velikim dobrotvorima "Prosvjete", na kojoj je uz mis Irbi, među 16 najzaslužnijih bilo uklesano i ime Marka Dobrojevića. Slaveći 25 godina rada, 1927. "Prosvjeta" Marka proglasi i za legatora, što je najviši tek ustanovljeni stepen darodavaca, čiji su prilozi do 1918. premašivali 20.000 kruna u zlatu, a poslije u dinarskoj protivvrijednosti.

Nepokolebljivi filantrop Dobrojević je davao priloge mnogim crkvama i manastirima poput Gomionice, a hronike kažu da je davao redovne priloge uz Svetosavske besjede u korist srpskih škola od Sarajeva do Bosanskog Novog. Pominju se i razni drugi njegovi prilozi, kao onaj za podizanje spomenika Simu Milutinoviću Sarajliji i slično. On je bio takođe dobrotvor i uvaženi član Srpskog geografskog društva.

Ovaj časni Srbin, čiji je život bio protkan najplemenitijim idealima i predanim radom za opšte dobro, a čiji je vrednosni sud počivao na hrišćanskom patrijarhalnom moralu, upokojio se prije 110 godina u Krupi, 1. februara 1914, u 80. godini života. Pokoljenjima je ostavio najsvjetliji primjer šta je to rodoljublje i osjećaj dužnosti prema sudbini svog naroda, što je još davno utvrđeno u srpskom predanju i starim zdravicama kroz riječi - POMOZI JAKI NEJAKOME.

Supruga

Markova supruga Ana Dobrojević rođena je 1854, od oca Nikole Kuljanina, težaka iz sela Osijek u Sarajevskom polju. Odrastala je u Sarajevu kod svojih ujaka Rista i Đorđa Čabaka zbog rane majčine smrti. Uvijek se držala otmjeno, a pamti se da su u Krupi svoga vremena ona i Ruža, žena Rada Stefanovića, bile najljepše odjevene. Nosile su po varoški atlasni fistan, čojanu saltu, svilen pojas sa krajevima do koljena, na nogama cipele (kundure), a na glavi kalkan kapu izrađenu od crnog konca, tako da su rese sprijeda padale do obrva, a sa strane i pozadi bile su duže i padale do ušiju i leđa. Njihove niske dukata (đerdani) brojale su i po stotinu zlatnika. Ana je slijedila svog muža i kao poštovana dobrotvorka, u novcu, odjeći, hrani i drugim potrepštinama pomagala je nevoljnim i ugroženim, kao i ženskim humanim društvima.

Rodoslov

Dobrojevići/Dobrijevići potiču od starog hercegovačkog plemena Ozgorastovića, čiji se ogranak zvao i Gornjevuci. Slave Arhiđakona Stefana (Šćepanjdan), a po predanju su u srednjem vijeku bili vlastela. Raseljavali su se u nekoliko pravaca, najviše preko zapadne Bosne i Mostara prema Dalmaciji i Kninu, odakle su došli u Bosansku Krajinu. Njihovom rodu pripadaju porodice Trninići, Rokvići, Torbice i Miljevići.

Piše: Dragan Mijović