Zavod za udžbenike i nastavna sredstva organizovao je sinoć u Istočnom Sarajevu književno veče sa Draganom Tepavčevićem, povodom objavljivanja njegovog novog romana "Pjevač".

Tepavčević je rekao da je roman "Pjevač" zasnovan na istinitoj priči jer je prije 25 godina radeći na televiziji snimio dokumentarnu priču pod istim nazivom, u kojoj je akter ispričao nevjerovatnu stvar da je pjevao za vlastiti život nekih sedam, osam sati.

- To me proganjalo i onda sam jednostavno od toga napravio dio priče, dio se dešava u Austarliji, a ostalo je konstrukcija, ali polovica je zaista zasnovana na istinitom događaju - izjavio je Tepavčević novinarima.

On je naglasio da mu je drago što je književno veče organizovanao u prostorijama Zavoda za udžbenike gdje je već jednom primio nagradu "Zlatna sova" za roman "Zna li ko engleski", a prethodno drugu nagradu na istom konkursu za roman "Grad za nezbrinutu djecu".

Tepavčević je podsjetio je da prije toga objavio knjigu "Ko grom" i ovo je četvrti roman zaredom koji objavljuje u ovoj izdavačkoj kući sa kojom ima dobru saradnju i gdje ga smatraju zavičajnim piscem.

Recenzent Željka Pandžić istakla je da je roman "Pjevač" veoma važan sa tematsko-motivskog aspekta, a i sa poetičkog stanovišta cjelokupnog djela Dragana Tepavčevića.

Kada je riječ o poetičkom stanovištu, Pandžićeva je rekla da on na neki način zaokružuje sve dosadašnje o čemu je Tepavčević govorio i baca svjetlo na svaki od prethodnih romana, a i ti romani bi nekim novim iščitavanjem tek dobili neko novo značenje.

Prema njenim riječima, ovaj roman je tematsko-motivski važan zbog toga što Tepavčević te svoje dosadašnje narative proširuje za temu egzila, imigracije, izbjeglištva, pogotovo što upreda i na taj način dopunjuje temu rata iz perspektive ratnog zarobljenika, logoraša.

- Kad kažemo Dragan Tepavčević, zapravo to smo svi mi. Kada kažemo izbjeglištvo i ognjište to smo mi, to je Istočno Sarajevo, to je svaki naš zavičaj koji smo ponijeli i na taj način mi ponovo živimo kroz sve te njegove romane i na neki način se identifikujemo i to postaje dio zapravo naše kulture sjećanja i pamćenja, a takvih djela nema mnogo - naglasila je Pandžićeva.